Na današnji dan, 12. marta 1992. godine, SDS-ovi ekstremisti su u Kalesiji ubili policajce Seada Bukvarevića i Zijada Živčića i tako najavili početak agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dan kasnije, 13. marta 1992. godine, ubijen je i policajac Sead Avdić.

U nastavku prenosimo dijelove iz knjige “Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”, autora dr. Seada Omerbegovića i profesora historije rahm. Halida Tubića koji opisuju događaje od 12. do 15. marta 1992. godine u Kalesiji.

***

Kada su ekstremisti SDS-a sa Petrom Jankovicem na čelu, dobili čvrstu garanciju od Komande 17.korpusa da će ih JNA štititi počeli su prvo sa sitnim provokacijama, a kasnije su sačinili spiskove viđenijih ljudi Kalesije koje treba Iikvidirati. Za Iikvidaciju pojedinih ličnosti bile su određene grupe srpskih ubica.

Tako je grupa Rade Jankovića koju su sačinjavali još Marinko Todić, Milan Todić, Milutin Ivanović i Vinko Todić došla u kafanu “Miss” u Kalesiji, vlasništvo Mustafe Ibralića, gdje su počeli da provociraju goste. Na zahtjev vlasnika intervenisali su milicioneri Zijad Zivčić i Sead Bukvarević. Prilikom intervencije Rade Janković iz Dubnice je počeo da bježi, a Milutin Ivanović i Marinko Todić su uhapšeni i privedeni u SJB Kalesija. Patrola milicije nastavila je gonjenje Rade Jankovića i sustigla ga kod mosta na riječici Kalesijica u Prnjavoru. Milicioner Sead Bukvarević je zahtijevao od izgrednika da uđe u policijska kola i dok su se prepirali Rade Janković je izvadio pištolj i smrtno ranio Seada Bukvarevića, a potom pucao u Zijada Zivčića i smrtno ga ranio. Poslije ovog dvostrukog ubistva Rade Janković je pobjegao u svoje selo Dubnicu gdje je imao zaštitu Petra Jankovića, komandanta srpske paravojske za Podmajevicu. Ovaj nemili događaj desio se 12.03.1992.g. oko 20,00 sati.

…

Na vijest o pogibiji milicionera bošnjački narod odmah podiže barikade u Prnjavoru i Kalesiji Centru, a Srbi u Dubnici i Capardama.

…

O pogibiji milicionera odmah je obavješten i Centar službi bezbjednosti Tuzla koji je isto veče u Kalesiju uputio 100 specijalaca i oklopno borbeno vozilo sa zadatkom da brzo intervenišu i uhapse ubicu, te smire tenzije naroda. Istragu je vodio Goran Žugić, načelnik Službe državne bezbjednosti Tuzla i Srpko Antić načelnik Odjeljenja milicije CSB Tuzla, a na zahtjev i ultimatum Petra Jankovića, jer kako on kaže: “Srpski narod ima povjerenje samo u Gorana”.

…

Međutim, umjesto brze istrage, Goran Žugić je oklijevao i dozvolio da ubica, Rade Janković, pobjegne iz Dubnice u nepoznatom pravcu. Svoje oklijevanje Goran Žugić je pravdao time da naoružani mještani Dubnice nisu dozvolili prilaz kući Rade Jankovića. Kako je ubistvo bilo isplanirano od strane ekstremista SDS-a, a član te stranke bio je Žugić, njegovo namjerno otezanje je bilo očekivano. Dana 13.03.1992.g. ispred Stanice milicije i zgrade SO-e okupilo se bošnjačko stanovništvo, tražeći da po svaku cijenu specijalci uhvate ubicu i privedu sudu pravde. U prijepodnevnim satima, medutim, pala je još jedna žrtva na barikadi na izlazu iz Kalesije prema Zvorniku. Smrtno je ranjen Sead Avdić koji se nalazio na obezbjeđenju barikade.

Ovo ubistvo je još više podiglo tenzije kod naroda koji je zatražio oružje od predsjednika Skupštine opštine. Po naredbi načelnika SJB, Ismeta Mešića, iz magacina TO je podijeljeno 212 cijevi pješadijskog naoružanja u cilju obezbjeđenja sela.

Srpskoj barikadi u Capardama pritekla je u pomoć JNA iz pravca Šekovića i Zvornika sa jednim tenkovskim vodom iz sastava 4.okbr. sa zadatkom da se stavi u navodnu zaštitu srpskog naroda.

Dana 15.03.1992.g. iz Sarajeva stiže delegacija republičkog MUP-a sa ministrom Alijom Delimustafićem i Draganom Vikićem na čelu, sa zadatkom da se iznadu rješenja za prevazilaženje konfliktne situacije na području opštine Kalesija. U popodnevnim satima u prostorijama CSB-a Tuzla održan je sastanak između predstavnika vlasti Kalesije, SDS-a Kalesija, predstavnika CSB-a Tuzla, Tuzlanskog korpusa i republičkog Ministarstva unutrašnjih poslova.

(dr. Sead Omerbegović i prof. Halid Tubić: Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”)