Kalesija 20°

Selma – V dio

Digao je slušalicu i okrenuo njen broj….

Nije bio spreman na to da će se ona odmah javiti.

“Zdravo, ja sam.” počeo je nesigurno.

“Moram ti nešto reći. I mislim da je bolje da ti to odmah kažem. Bila si donekle u pravu kad si mi rekla da nešto krijem od tebe… ” nije znao kako da nastavi. Ona je samo ćutala i čekala da on kaže sta ima.

‘Ljubavi, u mome srcu postojiš
Mjesto gdje nikada ne idem, tamo spavaš
Ljubavi, koliko treba mi vremena
Koliko da te zaboravim, kad mi fališ

Prošli su aprili ko vozovi kad prođu
Izgledalo je da je gotovo
Postoje mnoga mjesta na kojim nismo bili
Al neko te je drugi odveo

Ljubavi mi smo mnogo toga htjeli, zajedno
Samo ovo nismo smjeli, nikada
Nije smjelo da se desi
Da ja tebe a ti mene izgubiš?

Ljubavi da imaš nekog ja znao bi
Još uvijek mogu da osjetim, jer si moja
Ljubavi u mome srcu postojiš
Mjesto gdje nikad ne zalazim, tamo spavaš”

Razmišljao sam ovih dana i shvatio da ne mogu bez tebe. Oprosti mi. Trebaš mi u ovim teškim trenucima. ”Žao mi je” – prošaputao je na kraju i prije nego što je završio spustila je slušalicu. Skupio je hrabrosti i opet je nazvao. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se činilo da je čitava vječnost prošla prije nego što je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati. Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze. Poželjela je da umre, da je više nema. Osjećala je da joj se tijelo raspada u milion komadića, da joj je srce mrtvo. Ali, znala je da je tako bolje. Ne želi da on pati i tuguje za njom. Mislila je da će je on lakše zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje… A suze nisu prestajale ići niz lice…

”Ja nisam plakao od svoje trin'este
pred jednom džamijom sred skopske čaršije
muškarci ne plaču mati tad rekla je
muškarci nemaju sad pravo na suze

Bože sad molim te da nebo sive halje odjene
nad Saraj'vom neka poteku česme nebeske
želim da sakrijem svoju tugu i suze
neka me kiše isprate od stanice do ponad čaršije

Hoću da moja tuga samo meni pripada
da skrijem suze od dosta i od dušmana
da mogu kazati da se na moje lice izlila
kiša sa kupola svih sarajevskih džamija

Bože daj da me pokriva nebeska zavjesa
da neko ne vidi kako mi tuga lice pohodi
a ja ću kazati da su slabe strehe i oluci
jer sam se skrivao u sarajevskoj mahali

Na svoju tugu samo imam pravo ja
ona od tuđih nije veća ni slabija
muskarci ne plaču, znam iz djetinjstva
za me je kiša milost Božija
milost je danas kiša iznad Sarajeva”

 Dok je čekao da krene sa terapijom rijetko je izlazio iz kuće. Jednostavno, plašio se tog susreta s njom. Plašio se da će pokleknuti, da neće moći podnijeti taj optužujući pogled iz njenih očiju. On je uporno pokušavao da je dobije, ali bez uspjeha. Stanje se iz dana u dan pogoršavalo… Patio je i tugovao u samoći po cijeli dan i noć… Riječ nije izgovarao… Mučilo ga je i ta prošlost zadnjih mjesec i pol dana koje se nije sjećao a očito se svašta izdešavalo u tom periodu… Gubio je volju za bilo čim… Prestao je jesti, piti, spavati i tiho u toj patnji i polako nestajati… Sve je lošije i losije izgledao i sav taj teret ga je lomio sve više i više i falilo mu je rame za plakanje i po koja riječ ohrabrenja voljene osobe… U tom teškom periodu jedinu utjehu imao je u svojim najbližim ali i njih je pokušavao što manje opteretiti i osloboditi brige jer nisu mogli da ga gledaju takvog a nisu znali kako da pomognu… Ponekad bi kad skupi snage poslao poruku ali sve uzalud. Osjetila se ljutnja, prezir i nepodnjošenje sa druge strane… Mučilo ga je to još više… Poneklad bi izašao iz samoće i prošetao gradom ali svi ti pogledi su ga još više ubijali. Imao je osjećaj da ga svi gledaju i žale… U svakoj plavoj ženskoj osobi je vidjeo nju i okretao se u nadi da je ovo samo ružan san i da ga čeka negdje na ćosku onaj lijepi osmijeh plavog nježnog bića… Dok je prolazio pored njihovog omiljenog kafića ugledao je nju kroz prozor. Sjedila je i pričala s nekim i nije ga primjetila. Ubrzanim korakom je produžio dalje. Srce se ponovo cijepalo i krvarilo a duša sve više boljela. Oni rijetki prijatelji ali baš prijatelji koji su se zabrinuli i pokušali da mu olakšaju ove teške dane su mu prenijeli informacije šta se to dešavalo zadnjih dva mjeseca. Svi oni su primjetili da se nešto dešava… Saznao je mnogo novih detalja koji mu nisu bili jasni i  koje nikad u normalnom stanju ne bih uradio. Među njima i šta se dešavalo sa SELMOM i kako je to sve teško podnijela. Slušao je sve te priče u nevjerici i svaka nova informacija ga je sve više i više ubijala… Opet je pokušao porukama i pozivima razgovarati i popraviti ali opet je nailazio na zid šutnje i odbijanja koji je ponovno izgradila, a on ga je nekad uklonio. Sad je on bio u onoj situaciji ali nije bilo voljene osobe da mu pomogne… Stanje mu se sve više pogoršavalo. I to malo lijekova koje je koristio nisu mu pomagali i bilo mu je gore od njih.

NASTAVIT ĆE SE …

Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
[contact-form-7 id="257132" title="Report error"]

Komentari

Kalesija: Otvorena savremena benziska pumpa i autobuska stanica, inves …

Akademija FK “Sloga” privukla veliki broj dječaka: Održ …

Pripreme za narednu sezonu u FK “Bosna” počinju 1.jula

Kadeti OK “Bosna” osvojili prvo mjesto na turniru u Zenici

U Bosni uvijek imaš prijatelja: Sirijcu Abdurahmanu pružili dom i lj …

Dočekuša, razgovoruša, sikteruša, pije se sa merakom: U Kalesiji 7 …

CLOSE
CLOSE