Bio je jedan čovjek koji je posjedovao svjetlost znanja. Zapadao je u veoma čudna stanja, puno puta držao je dersove Harunu Rešidu, iz kojih je ovaj uzimao pouku.
Opet je jendog dana poželio da posavjetuje Halifu… Došao je u dvorac i, za veliko čudo, niko ga nije primjetio. Ušao je u sobu gdje se nalazio Halifin prijestol i odmah zasjeo na njega… Malo kansije, Halifini prijatelji ugledaše Behlula kako sjedi na prijestolju i viknuše:
-Pogledaj onu budalu gdje se popela!
Svi uzeše po jednu motku i počeše ga udarati.
-O, budalo! Ko si ti da sjedaš na halifino prijestolje?!
Behlul poče plakati tako da njegovi jecaji stigoše do Harunovih ušiju… Halifa dodje i nađe Behlula uplakanog:
-O, dobri čovječe, kakav je to plač?
Behlul podiže svoje uplakane oči i reče:
-O, Harune!… Vallahi, ja ne plačem zato što sam pretučem!… Nekoliko minuta sam sjeo na tvoje prijestolje i, zauzvrat, pojedoh tolike batine. A kakvo li je tvoje stanje, ti godinama sjediš na njemu… Allah zna kakve li ćeš batine sutra pojesti!… Eto, ja o tome razmislih i zbog tebe zaplakah!
Oči Haruna Rešida se orosiše:
-O, znalče, kako ću se spasiti tih batina?
Slatko se smiješeći, Behlul reče:
-Pravda, Pravda!
Čuvaj se da nikom zulum ne naneseš i ne pružaj pomoć zulumćarima!