Generalna skupština UN-a je 2. maja trebalo da se izjasni o Rezoluciji, ali je glasanje odgođeno. Ovo je drugi put da se glasanje o rezoluciji pomjera – prvi put je glasanje trebalo biti 27. aprila, pa 2. maja.

Prema radnoj verziji rezolucije, u tom se dokumentu podsjeća na razmjere genocida u kojem su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba ubili više od osam hiljada Bošnjaka na istoku Bosne i poziva se da 11. juli bude proglašen međunarodnim danom sjećanja na žrtve tog zločina kao i na privođenje pravdi preostalih počinitelja te na sankcioniranje onih koji negiraju genocid.

Vlasti u Srbiji i entitetu Republika srpska ne poriču da je u Srebrenici počinjen zločin, ali negiraju da je riječ o genocidu, kako je to presudio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju 2004. i Međunarodni sud pravde 2007.

Nermin Mujkanović imao je 12 godina tog jula 1995.godine. Sa majkom je krenuo ka bazi UN-a u Potočarima, a prije toga rastao se sa babom i braćom.

“Sva trojica su strijeljani kao zarobljenici. Babo Huso sa 36 godina, brat Esmir sa 17 i brat Jasmin sa 15 godina. Nisu pobijeni od neke zalutale granate ili metka. Dovedeni su pred streljačke strojeve i bez milosti pobijeni, babo u Kravici, a braća u Pilici” napisao je Nermin svojevremeno na svom Facebook profilu.

Šta bi za njega značilo usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici za portal NEON Televizije Nermin kaže:

“Prava rezolucija za koju sam u životu čuo bila je ona od 16. aprila 1993. godine kojom je 6 gradova, a između njih i Srebrenica postala zaštićena i demilitarizovana zona UN-a. Prije nje, a vezano za ove naše prostore usvojena je 25. septembra 1991. a koja je u dobroj mjeri doprinijela našem teškom i nezavidnom položaju, njom je uveden embrgo za cijelu bivšu Jugoslaviju, a logično najviše ili jedino se negativno odrazila na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Samo dvije godine nakon ove iz 1993. kojom smo postali zastićena i demilitarizovana zona upravo mi “zastićeni”, postali smo žrtve genocida. 8372 osobe uglavnom zarobljene, a zatim streljane u samo par dana, svi ostali protjerani i raseljeni iz svojih domova. Evo ponovo april, 31 godinu poslije mi preživjele žrtve genocida sa ostatkom normalnog svijeta čekamo da Generalna skupština UN-a stavi na papir i potvrdi ono sto mi jesmo preživjeli, a to je genocid, kako bi bilo pouka i opomena da se više nikome i nigdje ne ponovi genocid. Nažalost na drugoj strani su ponovo oni isti pod istim ili drugim imenima sa istim ili novim akterima. Negiraju i ne priznaju da su to počinili, time huškajući svoje pristalice da opet budu spremni da to počine, nama žrtvama i ostatku normalnog svijeta jasno daju do znanja da se ne kaju i da su opet spremi to počiniti. Kažu bio je veliki zločin ali nije bio genocid. Pa zar time žele kazati da eto uredu je počiniti veliki zločin ali ne i genocid? Nije nam lahko živjeti sa takvima i u takvom okruženju. Nema te rezolucije koja će pomoći ukoliko sami počinioci ne prihvate istinu i ne pokaju se, dok i sami ne osude zločince i ne upru prstom u njih nemaju pravo osuđivati one koji osuđuju njih, to nije do nas nego do njih. I na kraju nama ko žrtvama bi usvajanje rezolucije bila neka vrsta satisfakcije. Sudeći po rezoluciji 819 iz 1993. praktične koristi i zaštite za žrtve i sankcija za počinioce nisam optimista da bi bilo. Ali nekim budućim Srebrenicama možda opomena i upozorenje, u koga se uzdati i na šta se može računati. Eto, da barem bude dokaz da istina na kraju izlazi na vidjelo i da je na kraju svijet vidi onako kako se zaista i desilo, a ne onako kako bi počinioci željeli predstaviti.“

Podsjećanja radi ,Inicijatori rezolucije su Savezna Republika Njemačka i Ruanda, a u izradi Nacrta rezolucije sudjelovalo je više država članica UN-a.