“Danas bi bili djedovi i očevi, a nisu to imali priliku biti za života. Sva trojica su strijeljani kao zarobljenici. Babo Huso sa 36 godina, brat Esmir sa 17 i brat Jasmin sa 15 godina. Nisu pobijeni od neke zalutale granate ili metka. Dovedeni su pred streljačke strojeve i bez milosti pobijeni, babo u Kravici, a braća u Pilici.” napisao je Nermin Mujkanović na svom Facebook profilu iščekujući presudu Ratku Mladiću.

I sam se sjeća genocida. Imao je 12 godina tog jula 1995.godine. Sa majkom je krenuo ka bazi UN-a u Potočarima, a prije toga rastao se sa babom i braćom.

“To je bio logor iz kojeg se vršila selekcija ko će na streljanje a ko ide sa autobusima ka Tuzli. Iz Potočara smo na red za prevoz ka Kladnju došli 13. jula u predvečerje, tako da smo među zadnjima napustili tadašnju bazu UN-a. Hvala Bogu preživjeli smo i vjerujem da je to s razlogom, zato svaku priliku moramo koristiti da svjedočimo o onome sto su nam zločinci učinili.” kaže Nermin za ntv.ba.

Danas, sjećanja još više bole. Što se tiče današnje presude Nermin koji je ostao bez očeve ljubavi, bratske podrške, kaže:

” Uvjeren sam da za takve nema dovoljne kazne na ovom svijetu. Iz dosadašnjih presuda nažalost vidimo da su kazne srazmjerno zločinima minimalne i mizerne. Zločincu koji je učestvovao u streljanju moja dva maloljetna brata u konačnici izrečena je kazna od 5 godina, tobože eto zbog saradnje sa sudom te kako bi dao dodatne informacije o zločinima i zločincima. Dok je kroz suze tražio pomilovanje kao i sve kukavice zauzvrat je tražio da mu umanji kazna kako bi dao informacije. Ako je postojalo istinsko pokajanje informacije je trebao dati bez protu usluga. Nažalost bojim se da je to samo bila kalkulacija preko koje je on vidio da će najbolje proći. Radi se, naravno, o zločincu Erdemoviću. Što se tiče današnje presude nisam optimista da će biti proširenje presude za genocid na druge općine iako bi to bilo pravedno…”.

Izricanje presude je zakazano za 15 sati u zgradi Mehanizma u Haagu uz posebne mjere zbog pandemije izazvane koronavirusom.