Priča se, kako je neki kadija uvijek zvao Nasrudin hodžu, da mu dođe u posjete, ali mu on nije htio nikada doći. Zato kadija jedamput nagovori svog ćatiba, da štogod naljuti hodžu, ne će li on doći, da ga tuži. Iza toga do malo vremena ugleda ćatib hodžu na pazaru, gdje nešto kupuje. Ćatib se došulja do hodže, te mu iza leđa odvali podobru ljosku, a onda tabanima vatru i pobježe. Hodža potrči za njim, ali on uteče i negdje se sakri. Sjutradan dođe hodža kadiji u mehćemu. Kad uniđe, ustade kadija prema njemu na noge govoreći mu:

– Hodi, hodža, sjedi, otkada mi nijesi došao!

– Ne ću sjediti, već sam došao da tužim ovoga tvoga nesretnika, – i pokaže prstom na ćatiba. – Jučer mi odvali šamar, bi gajri hak, nasred ćaršije.

Na to se kadija okrene ćatibu i zapita ga:

– Jesi li ošinuo hodžu šamarom?

– Jesam, – odgovori ćatib.

– A zašto? – zapita kadija.

– Efendum, u mene ima jedna mahna, a to je: dođe mi svakog mjeseca, pa moram ošinuti šamarom koga prije dohvatim. I jučer mi dođe ona moja mahna, pa, pošto je hodža bio najbliži, njega ja udarih i odoh svojim putem.

Na to kadija dohvati ćitab, otvori ga i prevrnu nekoliko lista pa će ćatibu:

– Ovdje piše, da dadeš hodži haka četiri pare, što si ga udario, a on neka tebi halali.

– Nemam sitna, – reče ćatib.

– Pa idi razmijeni, – dočeka kadija, namignuvši okom na njega neka bježi.

Ćatib ustade i ode.

Kadija će opet hodži:

– Sjedi, hodža, dok on donese pare.

– Mogu i stajati, – reče hodža.

Prođe dosta vremena, sat dva, a ćatiba nema. Viđe hodža, da ćatib ne će doći s parama, pa se primače kadiji, koji gledaše u ćitab smiješeći se. Priveza mu jedan šamar, što može bolje govoreći:

– Eto tebi svoj hak predajem! Kad dođe ćatib i donese četiri pare, neka ih dade tebi, ja nemam kada čekati.

To rekavši obode na vrata.