Par dana pred Marš mira koji kreće iz herojskog Nezuka u svom domu u Osmacima zastavu sa ljiljanima odmotava istaknuti borac Armije Republike BiH, Muradif Burek. Odmotava zastavu pod kojom se ne tako davno borio, krv prolijevo i pod kojom je preživio. Šest zlatnih ljiljana na bijelom platnu ističe bit će uvijek njegova zastava, još na ovoj je stavljen i natpis Patriotske lige.

„Ona ide samnom gdje god idem ja. Svake godine je do sada bila na Maršu mira“, govori nam Muradif s kojim smo razgovarali u Liplju prvog dana Marša mira.

Zatekli smo ga kako uz komad hljeba završava doručak iako je bilo već oko 19:00 sati.

„Ne postim, zdravlje mi je narušeno, ali ima ljudi koji poste pa se ja malo sakrijem sramota da drugi vide da jedem“, priča, gotovo pa da šapuće ovaj patriota.

Dok nam priča ne ispušta iz ruku zastavu za koju kaže da je trn u oku neprijatelju, odnosno Srbima. Dok ovo govori vraća nas i u 1991. Godinu kada je živio i radio u miru i blagostanju.

„Radilo se živjelo, obilazile se komšije, a oni su sve znali koga će i kako ubiti i kad. Znali su šta nam se sprema, ali nam niko nije rekao. Mi smo još u maju počeli da držimo straže u Šeheru i Likama, bilo nas je strah najviše komšija za koje smo kasnije saznali da su naoružani još godinu ranije i da su pripremljeni za rat i za naše uništenje“, govori Burek.

Dok priča desnom rukom sve više stišće zastavu, valjda u strahu da mu je ko ne uzme.

„Vidite ovu zastavu, ona je priznata, ali ima i ova sada na kojoj nema ljiljana ali ona se i dalje osporava. Uđite u neke ustanove u Republici Srpskoj vidjećete da nema naše državne zastave, vidjećete da je tu samo ona pod kojom smo ubijani“, priča Muradif.

„Ovo je moj štit i ona je moja majka kao i Bosna i Hercegovina. Srbima smetaju ljiljani i uvijek su smetali“, govori Muradif odhukujući dok mu je pogled „uprt“ u natpis koji pokazuje put prema masovnoj grobnici.

Iako je rat iza nas Muradif je mišljenja da ideja o Velikoj Srbiji još uvijek živi i da će oni koji negiraju genocid pokušati to da ostvare.

„Ja kada krećem na ovaj put vjerujte sa suzama u očima krećem od kuće, jer znam kroz šta su prošli ti ljudi, šta su preživljeli i kako su ubijani. Jedino pitanje koje sebi postavim je Bože zar je moguće da čovjek tako nešto uradi, ali eto to su dušmani radili, ubijali su, mučili i silovali, iživljavali su se nad civilima, dok srca za borbe nikada nisu imali“, govori Burek.

Dok nam priča o ratu, porodici, ubistvima sve češće se vraća u ratne godine, valjda ima nešto što nikome nije ispričao, što nikome nije rekao. Boli ga kaže činjenica što se sada malo ili gotovo nikako ne vodi računa o preživljelima, o borcima o nestalima.

„Prije sedam godina ja sam došao na ideju da osnujem Udruženje za traženje nestalih kako bi pomogao u traženju onih civila koji su zarobljeni u Osmacima, međutim nema sredstava za rad jer nijedan nivo vlasti mi nije dao novac. Ja sada treba da odem u Vlasenicu po jednu informaciju vezanu za grobnicu i da bi informaciju dobio treba da platim 500 KM, kojih nemam“, ogorčen na vlasti priča Muradif.

On je malo ogorčen i na organizatore ovogodišnjeg Marša mira koji su dozvolili da se pored puta odnosno pored trase kuda su Srebreničani prolazili 1995. godine prodaju razne stvari od skupih ćevapa i sokova pa do lubenica i čega još ne.

Na naše pitanje da li će i narednih godina biti na čelu kolone sa ljiljankom, nasmijao se te nam je kazao da će dok ga zdravlje služi s ponosom nositi ovu zastavu ali i pričati priču o genocidu kako bi mlađi naraštaji znali šta se usitinu ovdje zbilo.

I za sami kraj nam je kazao da su mu jedne godine policajci iz Republike Srpske pokušali oduzeti zastavu, ali da je nije ispuštao ni po cijenu svog života.