„Ona ide samnom gdje god idem ja. Svake godine je do sada bila na Maršu mira“, govori nam Muradif s kojim smo razgovarali u Liplju prvog dana Marša mira.
Zatekli smo ga kako uz komad hljeba završava doručak iako je bilo već oko 19:00 sati.
Dok nam priča ne ispušta iz ruku zastavu za koju kaže da je trn u oku neprijatelju, odnosno Srbima. Dok ovo govori vraća nas i u 1991. Godinu kada je živio i radio u miru i blagostanju.
„Radilo se živjelo, obilazile se komšije, a oni su sve znali koga će i kako ubiti i kad. Znali su šta nam se sprema, ali nam niko nije rekao. Mi smo još u maju počeli da držimo straže u Šeheru i Likama, bilo nas je strah najviše komšija za koje smo kasnije saznali da su naoružani još godinu ranije i da su pripremljeni za rat i za naše uništenje“, govori Burek.
Dok priča desnom rukom sve više stišće zastavu, valjda u strahu da mu je ko ne uzme.
„Vidite ovu zastavu, ona je priznata, ali ima i ova sada na kojoj nema ljiljana ali ona se i dalje osporava. Uđite u neke ustanove u Republici Srpskoj vidjećete da nema naše državne zastave, vidjećete da je tu samo ona pod kojom smo ubijani“, priča Muradif.
„Ovo je moj štit i ona je moja majka kao i Bosna i Hercegovina. Srbima smetaju ljiljani i uvijek su smetali“, govori Muradif odhukujući dok mu je pogled „uprt“ u natpis koji pokazuje put prema masovnoj grobnici.
Iako je rat iza nas Muradif je mišljenja da ideja o Velikoj Srbiji još uvijek živi i da će oni koji negiraju genocid pokušati to da ostvare.
„Ja kada krećem na ovaj put vjerujte sa suzama u očima krećem od kuće, jer znam kroz šta su prošli ti ljudi, šta su preživljeli i kako su ubijani. Jedino pitanje koje sebi postavim je Bože zar je moguće da čovjek tako nešto uradi, ali eto to su dušmani radili, ubijali su, mučili i silovali, iživljavali su se nad civilima, dok srca za borbe nikada nisu imali“, govori Burek.
Dok nam priča o ratu, porodici, ubistvima sve češće se vraća u ratne godine, valjda ima nešto što nikome nije ispričao, što nikome nije rekao. Boli ga kaže činjenica što se sada malo ili gotovo nikako ne vodi računa o preživljelima, o borcima o nestalima.
„Prije sedam godina ja sam došao na ideju da osnujem Udruženje za traženje nestalih kako bi pomogao u traženju onih civila koji su zarobljeni u Osmacima, međutim nema sredstava za rad jer nijedan nivo vlasti mi nije dao novac. Ja sada treba da odem u Vlasenicu po jednu informaciju vezanu za grobnicu i da bi informaciju dobio treba da platim 500 KM, kojih nemam“, ogorčen na vlasti priča Muradif.
On je malo ogorčen i na organizatore ovogodišnjeg Marša mira koji su dozvolili da se pored puta odnosno pored trase kuda su Srebreničani prolazili 1995. godine prodaju razne stvari od skupih ćevapa i sokova pa do lubenica i čega još ne.
Na naše pitanje da li će i narednih godina biti na čelu kolone sa ljiljankom, nasmijao se te nam je kazao da će dok ga zdravlje služi s ponosom nositi ovu zastavu ali i pričati priču o genocidu kako bi mlađi naraštaji znali šta se usitinu ovdje zbilo.
I za sami kraj nam je kazao da su mu jedne godine policajci iz Republike Srpske pokušali oduzeti zastavu, ali da je nije ispuštao ni po cijenu svog života.