Sultan neke daleke zemlje patio je od teške bolesti. Njegova kćerka pozvala je ljekare iz svih kraljevina na svijetu da pomognu ozdravljenju njenog voljenog oca. Kad ljekari nisu uspjeli da pomognu, princeza je pozvala mudrace.
„Samo ukoliko obuče košulju sretnog čovjeka, bolesni sultan može biti spašen“, glasila je preporuka najmudrijeg od svih.
Princeza je naredila konjanicima da pretraže sve kutke kraljevstva. Konjanici su tražili sretnog čovjeka i među bogatim i među siromašnim ljudima. Bogati nisu mogli da budu potpuno sretni, jer je uvijek postojalo nešto što oni nisu mogli da posjeduju. Drugi ljudi govorili su da je takva potpuna sreća nemoguća i da tako nešto ne postoji.
Shvativši da sretnog čovjeka neće pronaći, a u strahu da li će sultana zateći živog, krenuli su natrag u dvor prečicama. Na jednom proplanku, sjedio je mladi pastir i svirao neku veselu melodiju na svojoj svirali. Vođa konjanika, već očajan što nije ispunio zadatak, pitao ga je
“Jesi li ti sretan čovjek?!”
Na opće iznenađenje, mladić odgovori da je sretan. Nisu mu vjerovali da može biti sretan tu, na tom proplanku kraj nekoliko ovaca… Mladić im je objasnio da je sretan, jer je potpuno slobodan…
Konjanik naredi: “Daj košulju!”
Mladić ravnodušno reče “Nemam”…