– Reci mi, koliko teži jedna snježna pahuljica? – upita mala sjenica divlju golubicu.

– Težina joj nije veća od ništa – glasio je odgovor.

– Onda ti moram ispričati jednu priču – reče sjenica – Sjedila sam na grani jele, bliže deblu, kad je počeo padati snijeg. Nije padao kao mećava, već je padao kao u snu, bez žurbe i žestine. Budući da nisam imala pametnija posla, počeh brojati snježne pahuljice, koje su padale na grančice i iglice moje grane. Dobrojala sam do broja tri tisuće sedam stotina i jedne pahuljice. A kad je pala tri tisuće sedam stotina i druga pahuljica, pahuljica o kojoj kažeš da joj težina nije veća od ništa, grana se slomila.

Rekavši to, mala je ptičica odjetjela.

Golubica, koja je još od vremena patrijarha Noea znamen mira, razmišljala je o ovoj priči, i na kraju rekla samoj sebi:

– Ma kako se nekom činilo da je njegov mali glas nevažan za mir u svijetu, možda upravo on još nedostaje.