Sve više mladih u BIH sa svojih 25 ili 30 navršenih godina u radnim knjižicima gotovo da nema ni dana radnog staža. Neki kažu da se to nije dešavalo u prijašnjem sistemu za vrijeme Jugoslavije , jer su svi koji su htjeli da rade za to imali i šansu.

Džanuma Ramić, Upravnu školu završila je u Tuzli 1980 godine. U martu 1983.godine u tadašnjem UNIS TOK- u u Kalesiji dobija svoj prvi posao , a koji i danas radi nakon 31 godinu.

U vrijeme kad sam počela raditi fabrika je bila još u izgradnji. Zvanično sa proizvodnjom fabrika je počela raditi 1984.godne u junu. I tad je UNIS TOK bio opremljen sasavrmenenom opremom koja je u to vrijeme bila aktuelna. Radnici koji su radili u proizvodnji prethodno su bili na obuci u PRETIS-u u Sarajevu.

Svi radnici su uglavnom bili mladi i željni rada, pa je tako i UNIS TOK postao poznata firma.

Ja sam radeći sticala radno iskustvo i finansijski sam postala neovisna i stekla sam uslove za formiranje vlastite porodice. 1985.godina sklopila sam brak sa Osmanom Jajčevićem iz G.Kalesije i dobijamo dvoje djece.

Zahvaljujući mom zaposlenju sa mužem sam školovala djecu i gradili smo porodičnu kuću. Moja djeca su sada obrazovani mladi ljudi koji imaju svoj posao .

Džanuma ističe d akolektiv u kojem radi smatra svojom drugom porodicom.

Kao i mnoge tako i fabrika UNIS TOK je bila srušena i devastirana tokom rata. Po zvršetku rata bilo je veoma teško jer se nije znalo odakle početi. Nije bilo sredstava za pokretanje proizvodnje niti za plate radnicima.

Nakon dugogodišnjeg stanja mašina, fabrika je privatizirana i za nju počinju bolji dani. Ova žena za novog vlasnika Seada Dzafića ima samo riječi hvale.

„On je učinio sve da nama radnicima bude bolje. Stalna ulaganja, proširešnje kapaciteta i prijem novih radnika je nešto što mene čini veoma sretnom i ponosnom što radim u takvom kolektivu.  Krenuli smo takoreći od nule, a UNIS TOK je sad fabrika koja zapošljava 200 radnika i jedna je od nabolje uređenih fabrika u FBIH. Govori Džanuma Jajčević, te nastavlja

Uprava firme vodi računa o svim radnicima. Kroz razne programe radnicima se pomaže kako bi se što prije uklopili u kolektiv i istinski postali dio njega. Pored edukacija radnicima se pomaže i finansijski, zapošljavanje članova njihove porodice i sl.

„Ovdje bi posebno istakla Almu Dzafić- Tarabić, kćerku vlasnika koja je uvijek izdvoji vrijeme i sasluša nas radnike te postupi , u zavisnosti o čemu se radi, na obostrano zadovoljstvo“, kroz osmijeh govori Džanuma.

Inače vlasnici su istiski humanisti, jer mnoge porodice i udruženja su obradovali sa svojim donacijama širom BIH.

Na naše pitanje da prokomentariše sadašnje stanje kada je u pitanju nezaposlenost Džanuma kaže:

Pošto vlada velika nezaposlenost podržavam sve programe za zapošljavanje mladih ljudi.

Najsretnija sam kad vidim da naša firma zapošljava mlade ljude i kad vidim da se ti mladi ljudi trude da rade svoj posao.

Što se tiče plata one su redovne, i veoma dobre, s obzirom na trenutno stanje koje vlada u privredi i inače u okruženju.

Posao koji radi toliko godina ističe da joj nije dosadio i da će joj biti žao kada bude odlazila u zasluženu penziju.

„Sve će mi ovo nedostajati. Ljudi koji ovdje rade, plava boja i sigurno mašine koje su u halama , jer znam za svaku mašinu kad je kupljena i kad je dovezena u fabriku, zatim kad je postavljena u proizvodnu halu, jer sam uvijek bila tu.“

Ono što krasi ovu ženu je njena ljubaznost, posebnost i spremnost na pomoć.