Raspravljalo se o tome da se otvori popravni dom za dječake i na savjetovanje je bio pozvan glasovit pedagog. Oduševljeno je govorio u prilog humanih metoda odgoja u popravnom domu, potičući utemeljitelje da ne štede novac kako bi dobili dobre i mjerodavne odgojitelje.
Na kraju je zaključio rekavši:  “Bude li samo jedan maloljetnik spašen od moralnog zastranjivanja, bit će opravdani svi troškovi i rad uloženi u ustanovu poput te.”
Kasnije mu jedan član komisije reče:  “Niste li se malo previše dali zanijeti osjećajima? Jeste li sigurni da bi toliki trošak i sile bile opravdane kad bismo uspjeli spasiti samo jednog dječaka?”
“Kad bi to bio moj sin, da”, bio je odgovor.