Došao čovjek poeti Menfalutiju (muslimansko-arapski pisac) i požalio mu se u kakvoj je neprilici. Nedavno se oženio djevojkom koja mu je unijela sreću u život da bi poslije godinu dana dobila očnu bolest i oslijepila. Htio je da se rastane od nje pa je tražio savjet od Menfalutija.
On mu je odgovorio: „Ona je slijepa što se tiče vida, ali njeno srce vidi jer je vjernica. Čuvaj je i budi joj oči kojima će gledati! Budi joj ruka kojom će se pomoći! Budi joj noge kojima će hodati! Nemoj je ostaviti pa da budeš poslušan šejtanu jer to ona tebi ne bi učinila da se tebi desi! Ne budi razlog njenoj neprilici pa kad u gluho doba noći ustane da ne udari u zid pa da krvari i da se njena krv mješa sa suzama koje su izazvane zbog njenog milog koji ju je ostavio!
Ona je ta koju je Allah odredio da bude pored muškarca koji će uspostaviti hilafet, da popravi ummet, da odgoji vođe i mudžahide. Ako to nisi shvatio znaj da ja pričam pametnima i savjetujem druge i ako odlučiš da se rastaviš s njom, znaj da moj govor može koristiti samo insanu – pravom čovjeku koji ima um i srce, a ne onom slijepog srca. …oči nisu slijepe, već srca u grudima. (Hadždž, 46)