Bijedni gorosječa, sav pokriven granjem,
pod teretom drva i ljeta takođe,
pun uzdaha, zgrbljen, gega s očajanjem
u dimljivu svoju kolibu da dođe.
Od umora više ne mogav da grede,
spusti breme, misli na život pun bijede.
Kakvo zadovoljstvo otkad je na svijetu?
Zašto obigrava čitavu planetu?
Kada nema hljeba, a nikada mira:
žena, djeca, vojska; daj poreza, bira…
kuluk, zelenaši sebičnoga lika –
sve to čini patnje galeriju slika.
“Hodi, smrti!”, viknu. Ona odmah stiže,
pita zašto zove i priđe mu bliže.
Zvao sam da breme pomogneš mi dići,
moći ćeš i poslije kud si pišla stići.”
Da. Smrt liječi boljku svaku,
al’ ostan'mo gdje je ko;
bolje pati, no u raku,
deviza je ljudska to.