Prolaze dani, prolaze godine. Kažu sa vremenom sve biva lakše, a meni  vrijeme samo donosi uspomene. Kako starim kao valovi nalijeću. Ponekad obore. Ponekad rasplaču. Ponekad čak i usreće. Kako starim sve su mi bolniji ti datumi kada se sjećamo najmilijih, najhrabrijih, najčasnijih. Valjda insan sa godinama shvata tegobu onoga sa čime su se nosili. 15. april nije samo datum kojeg obilježavamo. To je ponos. To je sinonim za časnost, hrabrost, ljudskost, nezavisnost, slobodu…
Meni je 15. april asocijacija na mnogo toga. Ove godine su mi asocijacija djeca koja sa Bajrama nisu čekala babu iz džamije… Oni su gutali knedle umjesto bonbona. Ljubili ruke amidžama, djedovima, dok su žudili za dodirom onih najdražijh.

Meni je na Dan Armije asocijacija i priča o komšijinoj torbi, uplakane oči malene djevojčice koja je govorila da je to babina torba. Jer  dijete koje je bez najbitnije zaštite ostalo sa samo dvije i po godine sjeća se da je bao u toj torbi donosio suhe grožđice kad bi dolazio sa posala. Kako se sjeća, ne zna. Ali se sjeća i ne voli da joj se govrio da su ta sjećanja plod priča starijih. Ne da, jer ona samo to ima. Ona nema fotografije sa babom, jer je rat počeo dok je bila isuviše mala. Ko je mislio fotografijama tad…
Meni je asocijacija i priča da je na dan babine dženaze govorila babo spava u beši. Jer šta dijete sa dvije i po godine zna šta je tabut. Šta dijete od dvijei po gdine zna da su ćefini prekrivači koji znače kraj ovodunjalučkog života. Njoj je svaki prekrivač bio dekica koja zanči ušuškavanje u mirnoću. Dijete nije znalo, ali sada zna da su ti ćefini ipak bili ušuškavanje u mirnoću jer više nije bilo granata, gledanja kako najbolji drugovi umiru, kako majke plaču za svojim jedincima…

Meni su na Dan Armije asocijacija i Nejrine riječi da je babo nedostajao najviše u trenucima sreće. Nejra je bez babe ostala kada je imala samo četiri mjeseca.

Meni su na Dan Armije asocijacija  i Amiline riječi upućene heroju Safetu Hadžiću “Selam alejkum babo, poželjeli smo te”..Amila je imala tri godine kada je Safet Hadžić za Bosnu I Hercegovinu i život dao..

Meni su na Dan armije asocijacija  i Editine riječi “Ponosna sam što sam kćerka Midhada Hujdura”. Edita je imala 18 mjeseci kada je poginuo heroj Midhad Hujdur..

Meni su na Dan Armije asocijacija neispunjene želje da babo dođe na roditeljski, da zabrani priče o udaji mezimica, da igra sa unucima lopte, da unukama kupuje barbike…

Asocijacija su djeca koja svojoj djeci  daju imena poginulih u ratu. Da ih sačuvaju od zaborava. Da im odaju priznanje i na taj način umjesto jakim  vriskom otjaraju bol iz srca. Bol koja ne odlazi…Nastanila se u srcu, udomaćila i boravit će vječno. Asocijacija na Dan Armije su junaštvo, heroji, sloboda, odlučnost, zahvalnost…Asocijacija je…mnogo ih je…

Armijo, časna asocijacija si na dobranu Bosne i Hercegovine. Hvala ti …