Kada smo se sreli učio je ezan.
‘Pođi sa mnom u džamiju, rekao sam. Kao što znaš danas je petak trebaš  klanjati džumu namaz.
‘Ti znaš da ja ne idem u džamiju’ -reče.
‘Znam, ali baš me interesuje koji je razlog?’
‘Šta ja znam,’ reče. ‘Možda malo utiče okolina, a i svakako izbjegavam da mi se pegla na pantalonama ne pokvari prilikom saginjanja u namazu.’
Počeh se smijati.
‘Vjerovatno se šališ’ – rekoh.
‘Zar se zbog toga odustaje od odlaska u džamiju?’
‘Potpuno sam ozbiljan. Znaš  da mnogo vodim računa o odjeći i da mnogo volim lijepu odjeću.`
I zaista je tako. Čisto i lijepo bi se nosio, na sebi bi uvijek imao nešto zelene odjeće koja bi bila ispeglana.
‘Dobro,’ rekoh.  ‘Da li si ikada bio u dzamiji’,upitah.
‘Dok sam bio dijete išao bih ponekad sa djedom, ali tada nisam mislio na pantalone i da će mi se proširit u dijelu potkoljenica, no sada čisto sumnjam da bih otišao’ -reče.
Pokajao sam se što sam uopšte razgovarao o ovoj temi, jer su me njegove riječi baš iznenadile i tako se rastadosmo.
Dva mjeseca kasnije čujem da je došao u džamiju, te odmah odoh tamo. Bio je ispred svih poređanih safova i opet na sebi imase zeleno odijelo. Polako mu se približih i tihim glasom upitah: ‘Rekao si da nećeš doći u džamiju?’
Ništa mi nije odgovorio jer je ležao na tabutu, prekrivenim zelenim prekrivačem, pripremljen za dženazu-namaz.