Bez obzira koliko godina da je prošlo od agresije na Bosnu i Hercegovinu, neka sjećanja nikada ne blijede kod onih koji su na svojoj koži osjetili težinu rata. Neki ratni događaji zauvijek su promijenili načine gledanja na stvari kod aktera istih. Neke priče zauvijek ostaju u srcu i tu su ne samo da nas podsjete na dane koji su prošli nego iz njih možemo i mnogo naučiti. Jednu takvu priču na svom Facebook profilu podijelio je doktor Asim Mehmedvić, a koju prenosimo u cjelosti.

“To nije od rođenja. Već od proljeća za vrijeme rata kada sam na smjeni u Hrvačićima, u jednom ugodnom danu pozvan od svog prijatelja Miralema Mujanovića da prošetamo do Brda, kako bi kod prijatelja ubrali malo trešanja.

Miralem je bio u vodu koji je davao pripravnost u susjednoj prostoriji objekta u kojem sam i ja boravio. Učinio mi se privlačnim taj njegov prijedlog, ali sam ipak morao se konsultovati sa komandirom linije, koji je rekao da nema dejstava poslednjih dana, da nije problem da odsustvujemo koji sat, da imaju vodni i četni bolničari ako bi zatrebalo.

Neobična tišina je vladala Hrvačićima koju bi samo ptičiji cvrkut često narušavao, kao i zvuk kosnog čekića Rame Durgutovića koji je spremao kose kada mu dođu sinovi Hazim i Šemsudin da pokose avliju.

Miralem i ja smo lagano uz razgovor otišli na Brda kod mojih prijatelja, ubrali nešto trešanja i vratili se kada je podijeljena večera vojnicima. Vojnici u pripravnosti su večerali u avliji većinom naslonivši se na betonski zid, kojima se i Miralem pridružio. Ušao sam u objekat koji je pripadao sanitetskom odjeljenju u namjeri da poslužim sebi večeru.

U jednom momentu odjeknula je jaka detonacija ispred kuće, ja sam istrčao ispred i prema meni je išao vojnik koji je jako krvario iz ramena i gornjeg dijela nadlaktice. Govorio je RANJEN SAM. Uveo sam ga u prostoriju i uz pomoć jednog vodnog bolničara pokušao da zaustavim krvarenje pritiskom na ranu golom šakom i kompresivnim zavojem. Krv je u početku podizala kompresivni zavoj, što mi je dalo asocijaciju da se radi o dubokoj eksplozivnoj rani koja doseže možda do srca ili je oštetila veliku arteriju. Bolničar je nastavio sa zavojem a ja sam uspostavio venski put i infuziju. Naredno što je izgovorio je LJUDI GUBIM SE.

Vozač Halčo je upalio sanitet i krenuli smo da našeg plemenitog borca postavimo na nosila i unesemo u sanitet. U tom momentu on izgovara svoje poslednje riječi na Dunjaluku ALLAHUMME SALLI ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMED. U toku transporta sam osjetio da sve površnije diše, da bi nekoliko metara prije policijskog punkta osjetio posljednji izdisaj. Vozač Halčo je davao sve od sebe da što brže dođemo ne štedeći ni svoj, niti živote nas ostalih. Na žalost nismo uspjeli. Kada smo stigli u ratnu bolnicu u Raince Gornje izlazi doktorica Hanifa i u to vrijeme student, a danas vrsni kardiolog dr. Mugdim Bajrić i pomažu nam da iznesemo ranjenog borca. Doktorica reče, Bajriću gotovo je.

Mugdim je pokušao reanimirati, ja sam već zaplakao u nevjerici da sam mogao odraditi više. Kolega Mugdim me tada zagrlio i uveo u prostoriju gdje se nalazio kalesijski šehid i rekao: ,,Asime, nisi mogao ništa više učiniti, ovdje su dva gelera, jedan je pogodio srce i grudni koš je pun krvi, a drugi je izvršio prelom ramene kosti”. Kada sam pogledao sebe uočio sam da sam bio sav krvav. I majica i pantalone su bili natopljeni.

U tom momentu se pojavio i komadant bataljona, koga sam zamolio da odem do kuće u Vukovije da se presvučem i saperem od krvi. Jedan dječak je u blizini vozao bicikl i zamolio sam da mi posudi što je i učinio. Vozeći bicikl, bio sam jako upadljiv kroz selo i samo sam razmišljao kako će reagovati porodica kada me ugledaju u kakvom sam stanju. Vratio sam se u večer ponovo u Hrvačiće, koji više nikada nisu bili isti kao prije tog događaja. O našem šehidu sam saznao čiji je, koliko djece je imao. Jedne prilike kada sam počeo raditi kao ljekar u Domu zdravlja aKalesija, došao mi je njegov otac na pregled. Jako plemenit čovjek, vjernik, hadžija.

Kada smo završili medicinski dio njegove posjete, usudim se da mu kažem, da sam bio prisutan kada je sin preselio. On je izrazio želju da mu ispričam sve kako je bilo. Gledao je u mene sa blagim osmjehom i suzama u očima i zamolio da sačekam da izađe u čekaonicu. Pitao sam, zašto djede, je li nisi dobro. Ne kaže dobro sam, hoću samo da zovnem nenu da i njoj isto to ispričaš, što se i desilo. Da nam Allah Dž.š. da u ovoj Velikoj noći, da naši šehidi budu naše šefadžije na Sudnjem danu.