GLAD 1993. U SREBRENICI

(Ljudi, ja u barakama u Jadru, kod Pilane imam sedmero u kući već pet dana ništa nismo jeli.)

Na ovoj divnoj slici, na kojoj se isprepliću boje i oblici koje samo Allah dž.š. može dati. Insanu, čovjeku zastane dah. Na slici je Biljeg. Brijeg, vrh i prevoj iznad Miholjevina. Kad s Biljega krenem prema selu, sa mene spadne nešto… Neki teret odvojenosti od rodnog mjesta. Kad niz ovaj krajolik prošetam, čini mi se da niko sretniji od mene ne postoji.

No, iako je ovaj predio mog zavičaja neopisivo lijep, on sa sobom nosi teške priče. Priča u redovima ispod uvijek mi naumpadne kad ovuda prolazim bilo da je ljeto, zima ili neko drugo vrijeme.

To je svjedočanstvo koje na najsiroviji način oslikava tragične dane našeg bošnjačkog naroda prije više od 30 godina.

Volio bih, radi ibreta, pouke i radi brzog povratka u stvarnost, da je svi ponekad pročitamo. Treba nam. Neka stoji tu da nas opomene kad se nekad malo zanesemo. Priča koja me svaki put iznova plaši. Priču sam ovu objavio prije nekoliko godina, a red je da se prisjetimo opet.

“Jedan klip kukuruza”

Kakva je glad bila zime 1993. godine, priča mi tetak večeras…

Na Biljegu, brdu iznad sela Miholjevine, čuvali su straže. Snijeg je bio ogroman. Naložili su veliku vatru da se ugriju. U to vrijeme, narod je načuo da odnekud ima žita u selima oko Jagodnje i Joševe.

Biljeg je bio na putu za ta sela. Nešto prije ponoći, oko 500 ljudi i žena došlo je iz pravca Kragljivode. Stražari su ih savjetovali da ne idu u potragu za hranom jer su ti putevi bili minirani, a i četničke straže lako uoče manje, a kamoli tako velike grupe.

Tih 500 ljudi i žena ipak je otišlo na vlastitu odgovornost. Negdje oko ponoći začulo se prvo aktiviranje mina, a odmah zatim i rafali. Oko pola sata je pucalo, a onda je sve utihnulo.

Dva sata iza ponoći, grupice od po dvoje-troje ljudi i žena počele su se vraćati. Usput su, preplašeni, pričali kako je neko poginuo, a neko ostao ranjen.

A onda, kaže tetak, osjetio je jezu od koje se i danas plaši. Među zadnjima ide jedan stariji čovjek. Brkovi mu zaledili od studeni. Dođe i sjede pored vatre. Upita ih imaju li kakvu metalnu šerpicu ili lonče. Dali su mu.

Kaže, čovjek tada izvadi jedan jedini klip kukuruza i prelomi ga napola. Zahvati snijega u šerpicu i stavi je na kraj velike vatre. Snijeg se brzo otopi i voda provri. Čovjek ništa više ne govori. Iznemogao je i umoran.

Okomi ono pola kukuruza i stavi zrna u provrelu vodu. Nije prošlo ni pola sata, on izmače šerpicu s vatre i stavi je u snijeg da se ohladi. Vrela šerpica zacrča u hladnom snijegu i tečnost se brzo smiri.

“Ništa nam nije pričao”, sjeća se tetak. “A onda je, kroz suze, počeo u usta stavljati zrno po zrno. Ono drugo pola klipa stavi u džep i reče: ‘Ljudi, ja u barakama u Jadru, kod Pilane, deset kilometara od Srebrenice, imam sedmero u kući. Već pet dana ništa nismo okusili, a ovo je sve što sam uspio pronaći večeras.'”

Držeći se rukom za džep i pokazujući na onu polovinu kukuruza, ustade i ode kroz noć svojoj sedmočlanoj porodici sa pola klipa kukuruza.

Tako je to bilo, ljudi moji. Neka se ne zaboravi.

Piše: Ahmed Hrustanović