15.jul.2024
Njegova uniforma nije samo znak autoriteta, već simbol zajedništva, tolerancije i podrške.
Sa svakim smjelim korakom, on ne samo da čuva red i sigurnost, već nosi teret sjećanja na ramenima, zajedno sa svojim kolegama.
U danima posvećenim sjećanju na one koji su izgubili živote, jedan policajac se ističe svojom nevjerojatnom predanošću i humanom misijom. Njegovo ime je Dragan Lukanović, Viši inspektor u MUP TK, koji se pridružio hiljadama ljudi iz Bosne i Hercegovine, kao i svijeta, a koji su odali počast ubijenima u genocidu u Srebrenici.
Dragan je već treću godinu zaredom učesnik Marša mira.
Za njega lično ovaj pješački pohod znači mnogo, a njegova posvećenost je vidljiva u svakom gestu i riječi.
“Što se tiče inspiracije da se priključim Maršu mira, to je prvenstveno odavanje počasti žrtvama genocida, te iz razloga što na taj način želim dati mali doprinos sjećanju na žrtve, patnje i stradanje naroda koje su doživjeli kada su bježali prema Tuzli.”, kazao je gospodin Lukanović, za portal ntv.ba, a koji je zaposlen na poslovima istražitelja u Upravi policije MUP TK-a, Sektor kriminalističke policije, u činu Viši inspektor.
Proći stazom smrti kojom su Srebreničani tragali za spasom u ljeto 1995. godine izaziva tugu i duboke emocije kod svakog učesnika Marša mira, a isti dojam dijeli i naš sagovornik.
Razgovarajući s preživjelima, slušajući njihovu bol, svaki korak kojim prolazite trasom ponovo otvara njihove rane, svjedoče učesnici. Pažljivo pratite kolonu, osluškujete ostale, pažljivo koračate, jer se tim putem hoda s dubokim poštovanjem – putem na kojem je izgubilo život 8372 Srebreničana.
Kada stignete u Potočare, bijeli nišani govore sami za sebe, a gospodin Lukanović kaže da su osjećanja pomiješana i postavljaju se brojna pitanja: Da li se genocid mogao spriječiti?
“Svaki prolazak kolone pored mjesta gdje su otkrivene masovne grobnice, gdje je stradao ogroman broj nedužnih, budi takve emocije da se čovjek zapita da li je moguće da tako nešto može da uradi ljudsko biće, ako ih možemo svrstati u ljudska bića? Zar je moguće da u 21. vijeku neko može da ubija ljude na osnovu pripadnosti nekom narodu, vjeri ili radi drugačijeg imena? Svi se vjerovatno zapitamo, pa čak i sam razmišljam o tome, da li smo mogli u tim danima na neki način pomoći nedužnim ljudima?”, pita se gospodin Lukanović, kao i ostali učesnici Marša mira koji dijele njegovo razmišljanje, ističući da oni koji su bili odgovorni za osiguravanje “zaštićene zone u Srebrenici” nisu ispunili svoju obavezu, ni moralnu ni ljudsku dužnost.
U koloni od oko 6.000 učesnika ove godine, Dragan je bio zajedno sa svojim prijateljima i članovima porodice. Posebno ističe značaj prisustva značajnog broja mladih ljudi, što mu je dodatno značilo.
“Mislim da svaki „Marš mira“, sve veći odaziv iz godine u godinu, i masovnost broja učesnika iz više zemalja, kao i znatan broj mladih ljudi, doprinose da se ne zaborave nevine žrtve, da se prenosi na nove generacije istina o dešavanjima u Srebrenici i oko Srebrenice tog 11. jula 1995, a sve kako bi se stvorila svijest i savjest kod ljudi, da su ti ljudi koji su bježali prema slobodnoj teritoriji doživjeli nezapamćene patnje, torture, gubitke i da su prema njima počinjeni zločini, te da su zločinci koji su počinili genocid i druge zločine, ubijali nevine ljude, žena,djece, stare i iznemogle osobe, da se zna da oni nisu nikakvi heroji, već da se glasno i jasno kaže da su to neljudi koji zaslužuju svaki prezir, osudu i kaznu i da su samo teret na plećima svoga naroda.”
Na pitanje koja je najvažnija poruka koju želi prenijeti kroz Marš mira, Lukanović je odgovorio:
“Ovom prilikom poslao bih poruku svima koji negiraju genocid ili ne vjeruju šta se desilo na navedenom prostoru, da dođu barem do Kamenice, zaustave se na mjestima stradanja i masovnih grobnica, gdje je stradalo više hiljada nevinih ljudi, zamisle se nad tim imenima i brojevima, a nakon toga odu u Potočare pogledaju grobove i zamisle koliko je to živih ljudi ubijeno i koliko su njihove porodice osjetile bola i patnje? Koliko je majki izgubilo djecu? Koliko je djece ostalo bez oca? Želim da stvaramo svijest kod ljudi kako se genocid ili bilo koji drugi zločin ne bi zaboravio i ponovio bilo kome, bilo kojem narodu. Želim da poručim da je Marš mira moja i naša želja da ni jedna majka na svijetu nikada više ne osjeti bol i patnju kao što su osjetile majke Podrinja.Pozvao bih zato sve dobre ljude da odaju počast žrtvama genocida u Srebrenici, te u skladu sa svojim mogućnostima u budućnosti učestvuju u „Maršu mira“, razvijaju kulturu sjećanja i osjete jedan dio te teške patnje, koju ne smijemo zaboraviti., kazao je Lukanović, koji je svojim učešćem u Maršu mira izrazio službeno i lično poštovanje prema žrtvama.
Na ovogodišnjem Maršu mira je prisustvovalo oko 50 uposlenika MUP TK/Uprave policije, te određeni broj članova njihovih porodica.
Službenike Uprave policije MUP TK – učesnike Marša, ispratio je direktor Uprave policije Dževad Korman, kojom prilikom je iskazao punu podršku njihovom učešću u hrabrom i humanom pohodu, te im zaželio uspješan dolazak u Potočare, nakon čega ih je posjetio na trasi kretanja u mjestu Liplje.
Kao i prethodnih godina, službenici Uprave policije MUP-a TK-a u okviru svojih nadležnosti, zajedno sa drugim policijskim agencijama, su pružili podršku obezbjeđenju komemoracije povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, kako bi ista, u sigurnosnom smislu, protekla u najboljem mogućem redu.
Dužnost svih nas je ne samo sjećati se, već i učiti iz prošlosti. Moramo se zapitati kako možemo osigurati da se slični zločini i genocid nikada više ne ponove.
Naša je obaveza čuvati sjećanje na one koji su nevino stradali i čvrsto se založiti za ljudskost i pravdu u svim aspektima našeg društva.
4°