POTOČARSKA
DOVA-PORUKA REISU-L-ULEME
DR. MUSTAFE CERIĆA
POVODOM KOLEKTIVNE DŽENAZE
ŠESNAESTE GODIŠNJICE SREBRENIČKOG GENOCIDA

(Potočari, ponedjeljak, 10. ša'ban, 1432/ 11. juli, 2011)

-Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji je otvorio put našoj dovi. Pred Allahom Uzvišenim ni jedna molba naša neće biti odbijena, i ni jedan trud naš neće bitu uzaludan.

Sa malo naše zahvalnosti Uzvišeni Allah nas daruje neizmjernim blagodatima i uz iskreno pokajanje naše, oprašta grijehe naše.

Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji nam je poslao donositelja radosne vijesti i pronositelja svjetlosti kojom je svijet osvjetljen da bi ljudi vidjeli onaj put koji vodi Božijem zadovoljstvu, i koji upučuje ljude da vjeruju u ljepotu Božije milosti.

I Allah i meleki donose salavat i selam na vjerovjesnika Muhammeda,a.s., i na njegovu porodicu, i na njegove ashabe i na sve druge Božije vjerovjesnike i poslanike, pa zato donesimo i mi salavat i selam, salawatu we selamun ala džemi'i-l-enbja’ we-l-murselin!

Ovaj svijet je mjesto velikih iskušenja za one koji imaju moć; i ovaj svijet je mjesto malih ushićenja za one koji ne mogu proć putem do svoje slobode.

Ali ovaj svijet je i mjesto gdje se mogu prepoznati male duše velikih i velike duše malih ljudi koji su svjesni da je svaki Božiji dar iskušenje koje pretpostavlja obavezu zekata, tj., podjele životnih iskušenja sa drugim.

Tako je sadaqa zekat na iskušenje imanja; skrušenost je zekat na iskušenje časti; obzirnost i požrtvovnost je zekat na iskušenje vlasti; poučavanje i javno mišljenje je zekat na iskušenje znanja; a zekat na iskušenje današnjeg dana je zahvalanost Bogu, sabur i nada u Božju milost i svemoć da će istina i pravda pobijediti.

Danas je ponedjeljak 11. juli, 2011. po Mīladu, odnosno 10. šaban, 1432. po Hidžri.

Nalazimo se u Potočarima gdje je prije šesnaest godina na današnji dan počelo ubijanje više od osam hiljada muškaraca – dječaka i staraca iz Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i drugih mjesta bosnaskog Podrinja.

Jedanaesti juli 1995. godine upisan je u povijest velikih sramota čovječanstva koje nije spriječilo ubijanje nevinih ljudi u Potočarima.

Razlika između sramote čovječanstva i boli Srebrenice je kao razlika između onih dvojice koji još prkose čovječanstvu i onih hiljada majki koje još plaču da čuju gdje su im sinovi.

Dakle, niti se sramota čovječanstva smanjuje, niti se bol majki Srebrenice umanjuje. Sve je isto kao i prije šesnaest godina ovdje u Potočarima, osim naše vjere u Boga koja se svakim danom uvećava da srebernička žrtva nije uzaludna i ove istine u kostima naše braće koja nam svakim danom sve više obećava da je pravda sve bliža i sve jača.

Braćo i sestre, dragi prijetelji, naša nas vjera uči da ima jedan grijeh kojeg nikada ne smijemo počiniti, a to je da ponizimo čovjeka, ili da dozvolimo da neko drugi ponižava čovjeka u našem prisustvu bez da dignemo glas protiv tog neljudskog čina.

Ne postoji razlog zbog kojeg bih ja trebao biti sretniji i sigurniji u svom domu i u svojoj domovini od bilo koga. To je ono što treba da ovdje naučimo. To je ono što ovdje treba da upamtimo i odavde ponesemo.

Kao musliman, uvjeren sam da mogu dati od sebe ono što jesam, a ne samo ono što imam, onima koji nisu muslimani. Moramo poštivati jedni druge ne unatoč našim razlikama, već zbog razlika među nama. Ja moram poštivati kršćanina/hrišćanina zbog onog što on ili ona jesu, jevreja zbog onog što on ili ona jesu, agnostika zbog onog što on ili ona jesu. Također, očekujem isto poštovanje prema meni.

Ovih dana me jedan mladi Srebreničanin pitao: ”Kako se ovo sve moglo nama dogoditi? Mi nismo bili ni fanatici, ni ekstremisti, ni teroristi? Mi smo bili obični ljudi!? Nikoga nismo mrzili? Nikome nismo zla činili! Nikoga nismo napadali! Samo smo željeli da živimo u slobodi svoje vjere i svoje zemlje! Ko je planirao? Ko je dopustio da se počini genocid nad našim narodom!? Kako je svijet mogao da šuti?

Zatim se okrenuo prema meni i pitao me: ”Reci mi, šta si ti uradio za moju i budućnost mojih vršnjaka ”?! „Trudim se – rekoh – koliko mogu da se ne zaboravi genocid, da se drži živo sjećanje na naše stradanje i borim se protiv pokušaja onih koji bi da zaboravimo, jer ako mi zaboravimo, krivi smo kao saučesnici u zločinu.

Sine moj, mi smo bili naivni, neiskusni i lahkovjerni pa smo čekali pomoć svijeta koji je šutio. I zbog toga sam se zavjetovao da neću šutjeti, već da ću uvijek i na svakom mjestu glasno govoriti o genocidu nad našim narodom i dignut ću svoj glas protiv patnje i stradanja bilo kad i bilo gdje u svijetu.

Mi Bošnjaci imamo obavezu da se jasno i nedvosmisleno odredimo protiv zla zlih ljudi. Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi. Šutnja hrabri tiranina, nikad potlačenog. Mi moramo dignuti svoj glas kada je ljudski život ugrožen i kada je ljudsko dostojanstvo poniženo. Tu nema ni nacionalnih ni etničkih granica. Tu postoji samo jedna granica, a to je granica između dobra i zla. Mi moramo biti na strani dobra.

Zato gdje god se ljudi progone zbog njihove rase, vjere, nacije ili političkog mišljenja mi moramo dignuti svoj glas protiv toga, jer Bog Uzvišeni zabranjuje diskriminaciju.

Ukorijenjen u sjećanje i tradiciju mog naroda, koji ima u pamćenju genocid, dužan sam, dužni smo svi mi, da se liječimo od naivnosti i lahkovjernosti.

Kao što vidiš, sinak moj, niko ne okreće drugu stranu obraza, već svi udaraju na tvoj obraz, ako ne znaš da se braniš, ako si slab i nejak da se odbraniš od lažnih optužbi.

Zato je moj i tvoj prioritet da budemo jedinstveni, da budemo jaki i snažni te da se brinemo o sebi, o svojoj porodici, o svom domu i domovini.

Nije bez razloga rečeno da voliš drugome kao što voliš samome sebi. Dakle, prirodno je voliti svoje, a poštivati tuđe.

Neprirodno je voliti tuđe, a ne poštovati svoje. Ovdje u Potočarima dužan je svaki Bošnjak i Bošnjakinja obnoviti zavjet da će se brinuti za drugog Bošnjaka i Bošnjakinju ma gdje bio, ma gdje bila u svijetu. To je zavjet kojeg dugujemo sami sebi i kojeg ne smijemo nikad iznevjeriti zato što više nikad, uz Allahovu pomoć, ne smijemo dopustiti da nam se dogodi genocid, niti smijemo šutiti, gledajući nasilje, jer nasilje nije naš put.”

To je ono što sam rekao mladom Srebreničaninu koji se pitao šta sam učinio da njemu i njegovim vršnjacima budućnost bude bolja od prošlosti.

Zato ovdje i sada u njegovo ime obraćam se svima koji mogu da učine nešto za živote onih koji su preživjeli genocid u Srebrenici da to učine prije nego što bude prekasno. Znamo da je svaki trenutak dragocjen a svaki sat neprocjenjiv. Kada ih ne bi dijelili sa drugima značilo bi da ih izdajemo. Naši životi ne pripadaju samo nama, oni pripadaju svima onima kojima je potrebno da smo uz njih u teškim trenutcima.

Muslimani, jevreji i kršćani dijele ogromno duhovno naslijeđe, koje proizilazi iz ibrahimovske tradicije. Naša vjerska učenja i naše duhovno iskustvo zahtijeva da savladamo zlo dobrim. Mi se sjećamo, ali ne sa željom za osvetom i mržnjom. Za nas je sjećanje molitva za mir i pravdu kao i posvećenost toj misiji. Samo u svijetu mira i pravde za sve, možemo izbjeći ponavljanje grešaka i stravičnih zločina iz prošlosti.

Zato smo danas ovdje da se zna,
Da je istina naša snaga,
Da je pravda naša sudbina,
Da je ljubav naša nada,
Da je mir naša poruka,
Da je Bosna naša domovina,
Da je Srebrenica zvijezda,
Koja budi savjest,
Onih koji dadoše mač,
Nasilniku da ubije,
Nevina čovjeka,
Koji je kroz plač govorio:
“Stvoritelju moj kome me povjeravaš?
Strancu koji ima dušu, ali ništa ne zna
Ili komšiji koje sve zna, ali dušu nema?”

Allahu Milostivi
Podari majkama Srebrenice sabur,
Prijateljima našim volju i snagu
Da nasilnicima oduzmu mač,
Jer plač nevinog djeteta,
Je grijeh kojeg ne može podnijet
Plemenita savjest čovječanstva.

Allahu Svemogući,
Ako pogriješimo,
Podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja.
Ako nas zamrači krivovjerje
Osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem.
Ako nas zadesi nesreća,
Pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa.
Ako nas uhvati strah od silnika,
Osposobi nas Musaovom (a.s.) hrabročću.
Ako nam se ponudi mržnja,
Spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju.
Ako budemo protjerani iz domova naših,
Osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

Bože Svemogući,
Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi,
Učvrsti korake naše u istini i pravdi,
Osnaži volju našu u bratsvu i slozi,
Udruži misli naše u domu i domovini.
Molimo Te, Bože,
Da tuga bude nada,
Da osveta bude pravda,
Da majčina suza bude molitva,
Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

**************************************************

Brothers and sisters, dear friends,

Our faith teaches us that there is one sin we must never commit and it is to humiliate another person or to allow another person to be humiliated in our presence without us screaming and shouting and protesting. There is absolutely no reason in the world why I should be happier than anyone else, in my place, in my home, and in my work.

This is what we have to learn here. And this is what we must remember. I, as a Muslim, believe that as a Muslim I can give what I am, not only what I have, to those who are not Muslims. We must respect one another, not in spite of our differences, but because of our differences. I must respect the Christian for whatever he or she is, the Jew for whatever he or she is, the agnostic for whatever he or she is. And I expect the same respect for me.

Recently a young Srebrenica boy asked me: “How it could happen to us here? We were not fanatics, we were not extremists, we were not terrorists? We were just ordinary people!? We hated nobody! We did not do any wrong to anyone! We wanted only to live freely in our faith and in our homeland! Who planted it? And who have allowed the crime of genocide to be committed against our people? How could the world remain silent?”

And then the Srebrenica boy turned to me. “Tell me,” he asks, “what have you done for my and future of my friends”?! I said: “I am trying to keep memory alive! I am trying to fight those who want us to forget. Because if we forget, we are guilty, we are accomplices.

My dear son, we were naïve to wait for the help of the world which remained silent. And that is why I swore never to be silent about genocide committed against our people, and never to be silent whenever and wherever human beings endure suffering and humiliation. We must take sides. Neutrality helps the oppressor, never the victim. Silence encourages the tyrant, never the innocent. We must act when human lives are endangered. And when human dignity is in disrespect, national borders become irrelevant. The only border that is relevant is that between good and evil. We must be on side of good. Wherever men and women are persecuted because of their race, religion, nationality or political views, we must act to stop human discrimination.

Of course, since I am a Muslim profoundly rooted in my people's memory and tradition, my first response is to Muslim fears, Muslim needs, Muslim crises. For I belong to a traumatized generation, one that experienced genocide at the end of 20th century. It would be unnatural for me not to make Bosnian Muslim priorities my own: the state of Bosnia and Herzegovina and the state of affairs of all the Bosnicas in the Balkan Peninsula and elsewhere in the world.

Human rights are being violated on every continent. More people are oppressed than free. How can one not be sensitive to their plight? Human suffering anywhere concerns men and women everywhere. Violence is not the answer. Terrorism is the most dangerous of answers”.

This is what I have said to the young Srebrenica boy wondering what I have done for him and his friends. It is in his name that I speak to you and that I appeal to those who can make a difference for the life of the survivors of Srebrenica genocide to do it before it is too late. We know that every moment is a moment of grace, every hour an offering; not to share them would mean to betray them. Our lives no longer belong to us alone; they belong to all those who need us to be with them in time of their need.

Muslims, Jews and Christians share an immense spiritual patrimony, flowing from God's self-revelation. Our religious teachings and our spiritual experience demand that we overcome evil with good. We remember, but not with any desire for revenge or as an incentive to hatred. For us, to remember is to pray for peace and justice, and to commit ourselves to their cause. Only a world at peace, with justice for all, can avoid repeating the mistakes and terrible crimes of the past.

We pray to Almighty God,
May grief become hope!
May revenge become justice!
May mothers’ tears become prayers?
That Srebrenica
Never happens again
To no one and nowhere!