Svaki književnik bi morao voljeti i poštovati islam i Kur'an

Ono oko čega će se složiti skoro svi Bosanci i Hercegovci, bez iznimke, jeste da je situacija u državi teška. Nema se para, nema se posla, nema se ovoga, nema se onoga, svašta nešta nema. Mnogo je razloga zašto nam je tako kako jeste. Najlakše je okriviti političare i kazati kako su nesposobni, korumpirani, licemjerni, ulizice, klimoglavci… Haman da nema ružnog epiteta koji većini njih ne bi baš lijepo pristajao. No, rekosmo, jeste najlakše okriviti političare, no do željenog rezultata, a kao željeni rezultat bismo htjeli promjeni stanja nabolje, da se ima i para, i posla i svašta nešta da se ima, a ne da svašta nema, do takvog rezultata ne stiže se i ne dolazi se najlakšim putem. Uostalom, kritikom političara ništa ne postižemo, osim što smo, nakon konstatacije da je stanje loše, utvrdili i ko je, između ostalog, kriv za to.

Ne samo kod nas, u Bosni, već svugdje u svijetu, neznanje je izvor svih problema, strahova i nedaća. Neznanje se briše znanjem, a znanje se stiče čitanjem. Nažalost, danas se vrlo malo čita. I to je nešto oko čega će se skoro svi složiti. Malo se čita, malo se zna, malo se ima. To je to.

Zašto se malo čita?

I tu je više razloga, i onih stvarnih i onih lažnih, onih koji su nam više izgovor. Recimo, kažu: „Knjige su skupe“. Nije da nisu, ali – tu su biblioteke. Za samo desetak maraka godišnje članarine u mogućnosti ste, ako ste imalo vrijedniji čitalac, da pročitate tridesetak knjiga. Za samo 10 maraka! Kažu i: „Nema se vremena“. Da li? A da nije možda u pitanju da mi previše trošimo vremena na manje bitne stvari; more bit na gledanje serija, na gledanje utakmica, na nekorisna sijela i višesatna ispijanja kahve. Čisto da, kako se to voli reći, „ubijemo vrijeme“. Čuuj, da ubijemo vrijeme! Kako onda da ga imamo ako ga ubijemo?

Ibrišimovićevi „Učenjaci“

Ipak, priznat ćemo, imao i onih koji zaista imaju problema sa nedostatkom vremena. To su oni koji svakodnevno rade po osam sati za mizernu platu pa onda, da bi sebi i svojoj porodici obezbijedili osnovne uvjete za život, moraju i dodatne poslove raditi. Radi njih i radi svih drugih koji se žale da nemaju vremena za čitanje, hoću da posjetim na jedan hvale vrijedan performans kalesijske „Gradske biblioteke“ i kalesijskog „Preporoda“ koji su htjeli pokazati kako se ipak može naći vremena za čitanje. Upriličili su preformans, akciju, manifestaciju, zovite to kako hoćete, – „Čekaj s knjigom“. Helem, na autobusku stanicu, u autobuse, u općinske šalter-sale, u čekaonice Doma zdravlja i svugdje je je čovjek prinuđen, htio ne htio, da čeka, poslali su omladince kojima je bio zadatak da sjede u tim čekaonicama, da u ruci drže knjigu i – čitaju. S obzirom da slika govori više nego hiljadu riječi, na taj način su htjeli poručiti, kazati onima oko sebe, koji tu okolo njih sjede i čekaju, još se pritom nerviraju što nikako da dođu na red, da i oni drugi puta sa sobom ponesu knjigu i da na takav način „ubijaju“ vrijeme. Slobodo probajte. Vidjet ćete, kad se zadubiti u čitanje knjige dok čekate u nekoj ambulanti, bit će vam krivo kad vas prozovu. Oprobano, vjerujte. Tako nećete izgubiti vrijeme. Nećete kukati na loš zdravstveni sistem jer ste morali toliko i toliko čekati da niste ušli u liječničku ordinaciju. To je samo jedan od način kako da nađete vremena za čitanje. I još nešto: uvijek u autu imajte makar jednu-dvije knjige. Može se desiti, baš kad vi putujete, da dođe do zastoja u saobraćaju, da budete prinuđeni čekati u autu pola sata pa i više. Da ne biste nervozno rukama i prstima dobovali po volanu, lijepo i fino uzmete svoju knjigu koju ste ponijeli sa sobom i – čitate.

Kako približiti knjigu čovjeku i čovjeka knjizi? Upravo tražeći odgovor na ovo pitanje kalesijski „Preporod“ i kalesijska „Gradska biblioteka“ od 1996.godine, povodom obilježavanja oktobra – Mjeseca knjige, organiziraju Kulturnu manifestaciju „Ikre“.
U sklopu te manifestacije je i upriličen performans „Čekaj s knjigom“. Prošlogodišnju manifestaciju su najavili na posebno lijep način: okitili su drvo knjigama. Rukovođeni kur'anskim ajetom: „Lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane visoko prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi!“ (Ibrahim, 24-26.), namjera im je bila da kažu kako je knjiga najslađi plod.

Na problem nečitanja ukazivao je i rahmetli akademik Nedžad Ibrišimović, jedan od najvećih književnika na južnoslavenskim prostorima. One ja govorio kako bi trebalo, umjesto književnicima, nagrade dodjeljivati najboljim čitačima. ( Volio je koristiti riječ čitač umjesto čitalac.) U svojoj kratkoj priči s naslovom „ Učenjaci“ napisao je: “A bio je tu i jedan stari učenjak koga su svi mnogo cijenili i poštovali. On ovako reče: “Dosta se knjiga napisalo. Sad neka se nijedna knjiga ne piše dok se ove ne pročitaju.”

Posao književnika je da piše knjige

Zaista, koliko je samo knjiga nepročitanih?! Književnici pišu knjige, malo ko ih kupuje, još manje ih čita. Negdje na policama sakupljaju prašinu. Nakupi se prašine da se po njoj, prašini, pisati može. Književnik je najsrećniji kad neko čita njegovu knjigu. Kao i fudbaler koji je najsrećniji kad lopta, koju je šutnuo, završi u protivničkoj mreži. Pa i šutnuo je loptu da uđe u gol. A i književnik je napisao knjigu da je neko čita. Svaki književnik, bio musliman ili ne, morao bi voljeti i poštovati islam i Kur'an zbog prvih Allahovih riječi koje je melek Džibril objavio poslaniku Muhammedu, a.s.: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna. (Kur'an, sura: El-Alek, 1-5)

Hajde ti sad budi književnik i piši knjige, a nemoj voljeti Kur'an. Ne može to tako. Ako si književnik, zbog prvih riječi Objave, moraš voljeti i poštovati Kur'an. Ako poštuješ sebe i ono što radiš. A tvoj rad, književniče, jest pisanje knjiga.

Muslimani, bili književnici ili ne bili, moraju čitati. To im je farz! To im se naređuje u prvim riječima Objave! A, nažalost, ne čitaju, ili vrlo malo čitaju. Život naš, na ovome Dunjaluku, nije ništa drugo doli putovanje na Ahiret. Putovanje će se završiti kad nam dođe smrtni čas, ni sekundu prije, ni sekundu poslije. Kratko vrijeme, prije odlaska na Ahiret, provest ćemo u stanici, čekaonici, što se zove – kabur. Poslije, kada dođe Sudnji dan, kako zaslužimo: nekom Džennet, nekom Džehennem. Ovo drugo ne d'o Bog nikom od moje braće, rođaka, prijatelja i poznanika.

Gete, Tolstoj, Bernard Šo

E, da bismo izbjegli Džehennem, valja nam, do Ahireta, ići Pravim putem. Muslimani znaju da je Pravi put određen, trasiran, skiciran, označen u Kur'anu i sunetu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Nažalost, kako ranije rekosmo, mnogi muslimani ne čitaju, što će reći, ne poštuju prve riječi Objave, ne pridržavaju se upute sa prvog znaka, prvog putokaza na Pravome putu. Najgore je što se od polazne tačke, a Kur'an je naša polazna tačka na tom putu, krene krivim putem. Oni koji ne čitaju, koji idu putem nečitanja, moraju znati da se kretanjem putem nečitanja sve više udaljavaju od Pravog puta. Što dalje idu, se više se udaljavaju. Zato, uvijek je bolje, i nikad nije kasno, stati, vratiti se na početak, početi sa čitanjem. I krenuti Pravim putem.

Kad već govorimo o čitanju, književnicima, knjigama i Kur'anu, nije zgoreg podsjetiti na na riječi velikana evropske knjievnosti kao što su Gete, Tolstoj i Bernard Šo.

Johan Volfgang Gete (1749-1832), poznati njemački pjesnik i književnik, je kazao: „Prije ili kasnije morat ćemo prihvatiti islam, jer je on primjeren razumu.”

Lav Nikolajević Tolstoj (1828 – 1910), slavni ruski pisac i po mnogima najbolji svjetski pisac ikada, je rekao: „Muhammed, s.a.v.s., se nije slagao s kršćanskim shvatanjima. Za njega čovjek nije mogao biti Bog, niti se sam poistovjećivao s Allahom. Za muslimane nema drugog Boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov poslanik. U tome nema ništa zagonetno i tajnovito. Za mene je Islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo da bira, svaki razuman pravoslavac i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihavtio bi Islam..“

Džordž Bernard Šo (Shaw George Bernard 1856-1950), irski pisac, dobitnik Nobelova nagrade za književnost 1925. godine je kazao:“Kada bi danas došao Muhammed, svjetski bi se problemi riješili dok bi čovjek popio šoljicu kahve.”

Autor: Fahrudin Sinanović