Prije dvije i po godine fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine poražena je od Luksemburga rezultatom 4:1 u kvalifikacijama za EURO 2024. Samo nekoliko mjeseci kasnije na klupu reprezentacije sjeo je Sergej Barbarez.

Idol nacije. Kapiten. Barba.

Bilo je to njegovo prvo trenersko iskustvo za legendu reprezentacije i njemačke Bundeslige. A početak nije bio nimalo lak. Prije nešto više od godinu i po dana Zmajevi su od Njemačke primili sedam pogodaka. Mnogi su tada pomislili da ovaj brod nezaustavljivo tone.

Ali Sergej i Spaha su, ispostaviće se, itekako znali šta rade.

Došle su kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Bilo je uspona i padova, toplih i hladnih trenutaka. Ipak, kako se kraj približavao, ova ekipa je pronašla svoj ritam.

Beč. Hiljade i hiljade navijača Bosne i Hercegovine. Tabaković pogađa. Samo dvanaest minuta dijelilo nas je od direktnog plasmana na Mundijal. Na kraju ipak 1:1 i odlazak u baraž.

A tamo – dvije epske drame. Dvije penal-serije. Pao je Vels. Pala je i Italija u grotlu Bilinog.

Ludilo je moglo da počne.

Više od tri mjeseca cijela država, cijela nacija, diše kao jedno. Jer, zaboga, idemo u Ameriku!

Kult reprezentacije se vratio. Štaviše, reprezentacija je ponovo postala ono što je nekada bila – broj jedan.

U Americi Zmajevi nastavljaju rušiti barijere. Pada Katar. Po prvi put idemo u nokaut fazu.

Historija je još jednom ispisana.

Ali važnije od svakog rezultata jeste činjenica da su nam Zmajevi vratili vjeru. Vjeru u reprezentaciju, vjeru jednih u druge i vjeru u domovinu.

Vratilo se zajedništvo. Vratili su se ljiljani. Ponovo smo živi, iako mnogi žele da nas nema. Ali ima nas. I biće nas, ako Bog da.

Nevjerovatan je osjećaj bio biti Bosanac i Hercegovac u proteklim mjesecima.

Ali zašto stati ovdje?

Neka tako ostane. Neka se pjevaju Halidovi “Ljiljani”, neka se “Ljiljanka” vijori visoko svakoga dana. U inat. Jer upravo smo tada najjači – kada nas pokušavaju slomiti, a mi smo od “japije” koja se ne lomi tek tako.

A što se tiče poraza…

On je poraz samo na papiru.

Mi smo pobjednici.

Pobjednici jer nam djeca drže ruku na srcu dok se intonira himna. Jer nam djeca pjevaju “Jedna si jedina”. Jer dane provode noseći reprezentativne dresove i državna obilježja s ponosom.

I znate šta?

Ubijeđen sam da će nam Kerim, Tarik, Ivan, Jovo, Esmir i svi ostali u godinama koje dolaze donijeti još mnogo razloga za slavlje. Još mnogo pobjeda. Još mnogo noći u kojima će se ulice puniti pjesmom, zastavama i osmijesima.

Jer ova generacija, osim neospornog talenta, posjeduje ono što je potrebno za uspjeh.

Vjeru.

Hrabrost.

Karakter.

Za nas je Mundijal završio sinoć. Ali naša priča nije.

Naprotiv.

Tek sad počinje.

(E. Alić/ntv.ba)