S dušom natopljenom sjećanjima, sitnim koracima korača istom stazom koja je značila život ili smrt. Tiho korača, jer ovdje tišina najviše kaže. Iz te tišine dopiru jauci i bol, dopiru patnje hiljade Srebreničana koji su probijali se pod “kišom metaka” agresora, do slobodne teritorije.

Bego Halilović ponovo prolazi dionicom puta kojom je prošao 1995. godine. Sjećanja naviru, emocije su prisutne, ali prkosno i ponosno korača. Život smatra kao nagradu koja mu je od Boga data da govori istinu i kao novo rođenje sa zadatkom stalnog sjećanja na Genocid.

Danas mu je treći dan pješačenja. Danas je završna dionica puta, a večeras će sa prijateljima sa kojim je krenuo na Marš mira, stići u Potočare.

“Teško je proći ovim putem. Teško i zbog majki koje još nisu pronašle kosti svoje djece. Neke su i umrle, a nisu dočekale da nađu posmrtne ostatke. Danas je ovaj put lahak, kako je tada bilo. Teško je, vraćam se na 1995. godinu iako je prošlo 28 godina.”, emotivno je kazao Bego Halilović za portal NEON Televizije.

Bego Halilović je u aprilu mjesecu zajedno sa svojim prijateljima Samirom Šišićem, te preživjelima srebreničkog genocida Saudom Pašalićem i Adbulahom Halilovićem, pješke krenuo iz Holandije (Den Haag) do Nezuka, a koji su svoj pješački pohod nastavili u Maršu mira Nezuk – Potočari.

Svake godine kada prolazi stazom smrti kojom je prolazio 1995. godine evociraju se uspomene. To je vječna rana koja leži na srcu, kaže. To je bol koju svaki Srebreničanin nosi dok je živ. Posebno je teška bila dionica proboja kod Križevića, kaže Bego, kada je grupu Srebreničana među kojima je bio i on, zadesilo i jako nevrijeme.

“Dobro se sjećam tog nevremena. Boriš se da spasiš živu glavu od agresora, a ujedno i led pada. Led je sigurno padao pola sata i to je bio veličine oraha”, prisjeća se.

Begi je u Genocidu ubijen otac, te mnogobrojni članovi porodice i prijatelji.

“Otac je otišao u Potočare, kod holanskog bataljona, jer je mislio da će mu oni pružiti zaštiti, ali nisu. Jednostavno oni su ih predali Srbima, koji su ih odvojili.”

Posmrtne ostatke oca je pronašao u Karakaju 2006. godine, a godinu dana kasnije ukopao je svog babu koji mu je značio oslonac, zaštita, koji mu je bio život.

Poruka preživjelih Srebreničana koji su učinili hrabri potez, te pješke stigli od Holandije do Potočara je

da SREBRENICA SE NIKAD NE SMIJE ZABORAVITI.