Jedan dječak je upitao svoju majku: “Zasto plačeš?”
“Zato što sam žena” – odgovorila mu je.
“Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikada i nećeš”.

Kasnije je upitao babu: “Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?”
“Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što je otac znao reći.
Dječak je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Na poslijetku je upitao svoju nenu…
“Neno, zašto se žene tako lako rasplaču?”

A ona mu odgovori:
“Kad je Allah stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao joj je ramena, dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao joj je unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene djece.
Dao joj je čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju familiju za vrijeme bolesti i nevolje, bez prigovora.
Da joj je osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao joj je snagu da nosi svoga muža kroz njegove greške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao joj je mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njenu snagu i odlučnost da bude uz njega.
I napokon, dao joj je suzu da je isplače.
To je samo njeno na korištenje kad god joj zatreba….