To je nekada bio putujući trgovac koji je po ulicama prodavao tanke, slatke oblande uvijene kao male fišeke (na francuskom se ti kolačići nazivaju “plezir” ili “ubli”).

U stara vremena kolači su bili rijetki i skupi. “Pleziri” su ličili na današnje kornete u kojima se prodaje sladoled. Prodavač ih je sam proizvodio. Robu je nosio u velikoj valjkastoj kutiji, obješenoj o rame. Kada bi je spustio na zemlju, služila mu je kao tezga. Na njoj se obično nalazio mali lutrijski točak, i oni koje bi poslužila sreća, dobijali su više kolačića za isti novac. Prodavač “plezira” obavještavao” je mušterije o svom dolasku glasnom vikom ili duhanjem u trubu, svirajući uvijek istu melodiju. Što su mu kolači bili ukusniji, to su se bolje prodavali. Najčešće je mogao da se sretne po parkovima ili na šetalištima.