Nije nikakvo čudo što se i svetost, kakva je ona ramazanska, od pojedinih pera i jezika nastoji kontaminirati kojekakvim komentarima, senzacionalnim pričama, svakojakim događajima i čime sve ne. Ramazan nije ni počeo a već je vjernicima vješto podvaljena ahmedijska injekcija u vidu ramazanske vaktije. Srećom, Vijeće za fetve je pravovremeno reagovalo i stvar se stišala a da nije imala kad ni početi.

Ponuda ramazanskog programa u medijima po običaju je iznimno skromna, rekao bih, nikad skromnija. Namjesto lijepih i poučnih iftarskih sadržaja (ne računajući taksativno navođenje iftarskog vremena) u prilici smo da, ukoliko uz iftar pratimo tv program pojedinih kuća, uživamo u iznimno bogatoj ponudi mega popularnih sapunica ili, eventualno, da nam se ionako prazan želudac prevrće prateći forenzičarski zanat iz Majamija.

Istina, ima tv kuća koje i u svojim centralnim informativnim emisijama dotiču pitanje Ramazana. Tako će jedna relativno mlada televizija cijelih dvije, možda tri minute, govoriti o Ramazanu, tačnije o komercijalizaciji svega i svačega pa i Ramazana. Pri tom će konsultovati i ”sveznajuće kritičare” koji za sve, sem za sebe, imaju rješenje (čitaj, primjedbu). Naravno, o komercijalizaciji Božića, Uskrsa ili, recimo, Nove godine, nikada nećemo čuti ni riječi a moglo bi se podosta kazati.

Nejse. Ramazan je iskorišten i kao zgodna prilika da se pročeprka i aktualizira ”sporno obraćanje” akademika Hafizovića kao i ”vječito omraženi i nepoželjni” famozni stavovi mr. Alispahića spram gej populacije i posve opravdane bojazni od ove izopačenosti. Mešetarenja nisu pošteđene ni plemenite akcije Rijaseta kakva je ona po pitanju sergije za narod Somalije gdje se čak i izričito vjerska obaveza sadekatu-l-fitra dovodi u negativan kontekst i krajnje perfidno zloupotrebljava od strane pojedinaca i pojedinih organizacija.

Dakako, ima tu još štošta, no i navedeno je sasvim dovoljno da bi se zaključilo kako se svesrdno radi na tome da ramazansko ozračje ne bude onakvo kakvim bi trebalo biti: lijepo i berićetno.

Na veliku žalost mešetara, ramazansko ozračje je upravo takvo – lijepo da, skoro, ljepše i ne može biti. Divno je gledati i slušati o brojnim aktivnostima koje se provode širom naših džemata. Prelijep je osjećaj znati da se, širom nam lijepe Bosne i Hercegovine, uče mukabele kojima nerijetko prisustvuje toliki broj džematlija da se iste moraju organizovati u više termina. Lijepo je znati da su naše džamije poprilično popunjene i da veliki broj džematlija čine mladi, perspektivni i obrazovani ljudi. Pravo je zadovoljstvo čitati i slušati o međusobnim posjetama naših džemata pri čemu značajan dio aktivnosti na svojim plećima često iznose žene, naše Bošnjakinje.

Posebno lijep osjećaj je gledati brojne iftare za omladinu širom naših gradove gdje stotine mladih ljudi zajednički dijele ljepotu Ramazana, upoznaju se, razmjenjuju mišljenja i jačaju međusobne odnose.

O ramazanskim ljepotama bi se dalo nadugo i naširoko. Možda je, umjesto toga, najbolje podsjetiti da je to mjesec Allahove milosti a ona je ključ svega. Iznimno lijepu paradigmu čuo sam nedavno na jednom iftaru od jednog mladog čovjeka koji to opisa otprilike ovako: Zamislite da vam neko drugi, mimo Allaha, zatraži da na ovako vrelim i dugim avgustovskim danima odustanete od hrane, pića, prohtjeva, ružna govora i ostalih ružnih navika koje svakodnevno praktikujemo i zamislite da vam, kao protunaknadu za to, ponudi dobru dnevnicu! Siguran sam da ne biste pristali. Ali, kada to naredi naš Gospodar i kada duša osjeti miris Allahove milosti i bereketa, onda nema pogovora.

I, uistinu, nije li bio u pravu?

Pogledajmo, s druge strane, kako je Muhammed a.s., podijelio Ramazan na tri zasebne etape. Za prvih deset dana je kazao da su milost (rahmet). Milost nam je prijeko potrebna da popravimo odnos prema sebi ali i drugima. Bez milosti nema bratske ljubavi, suosjećanja i potpomaganja. Bez milosti nema ni džemata, složne zajednice.

Nakon što se u tom smislu reanimiramo i izgradimo, slijedi drugih deset dana koji su oprost od grijeha (magfiret). Svjesni važnosti komšiluka, džemata, zajednice, kroz drugu trećinu Ramazana spoznajemo da nismo meleki. Spoznajemo i priznajemo svoju grešku i tako činimo jedno od Bogu najugodnijih djela – činimo tevbu, kajemo se, tražimo oprosta (riječ tevba dolazi od glagola ”tabe” koji u osnovi znači ”vratiti se na ispravnu stazu”).

Značenje ostatka Ramazana se samo od sebe nameće. Nakon što smo se vratili na pravu stazu i ustabilili svoje odnose i sa Bogom i sa ljudima, preostaje nam samo da uberemo one istinske, ahiretske plodove Ramazana a to je posljednja trećina koja je otkup od vatre (‘itkun minen niran).

Ovakvo što nudi samo Ramazan.

Otuda bi i zlobnicima trebalo postati jasno da njihove spletke, barem u ovakvom ozračju, neće proći. Sam Kur'an nas upoznaje da takvi neprestano pripremaju spletke ali i da Allah ima načina da to osujeti, a On to radi najbolje (Ali Imran – 54).

Konačno, ne može se kontaminirati i kaljati Ramazan koji, sam po sebi, dekontaminira i čisti.

Safet Pozder, rijaset.ba