Ako jednom prođemo kroz vrata EU, nećemo moći reći da nismo znali šta nas tamo čeka i šta se, pod plaštom velikih riječi, ustvari gradi

To što između redova odavno može da se pročita, hrvatski predsjednik Ivo Josipović rekao je otvoreno, za razliku od većine evropskih političara koji nastoje stvoriti dojam o ujedinjenoj Evropi kao epohalnom civilizacijskom iskoraku.

Stvar je, ipak, mnogo prizemnija. Evropska unija je “iskonsko kršćanski projekt”, kazao je Josipović pred vatikanskim Papom, koji ovih dana pohodi Hrvatsku.

Njegove evropske kolege po rangu vjerovatno će zamjeriti šefu hrvatske države na tako olakom odavanju velike tajne. Evropska su usta, naime, puna visokoparnih riječi o ljudskim i građanskim pravima, demokratiji i jednakosti, vjerskoj toleranciji i potrebi za uravnoteženim ekonomskim i društvenim razvojem.

Ko je povjerovao na riječ, sad će malo da ustukne. Na svoje, pak, dolaze oni koji u novoevropskoj integracionoj politici prvenstveno vide pokušaj zbijanja kršćanskih redova. Takve nazivaju euroskepticima, premda bi im možda bolje pristajala odrednica – realisti.

Kad čujemo Josipovića, jasnije je, naprimjer, zašto Evropa otvara četvore oči prema Turskoj, na čije moguće članstvo u EU gleda s vidnim podozrenjem, čak i s otvorenim odbijanjem. Sudbina Kipra, takođe, logično se naslanja na tezu o “iskonsko kršćanskom projektu”, koji je mimo svih političkih kriterija usisao pravoslavni, ali ne i muslimanski dio podijeljenog otoka.

Neko će kao argument više posegnuti i za primjerom selektivnog uvođenja bezviznog režima kojeg su posljednje oslobođene BiH i Albanija. Zna se, zemlje s velikim učešćem islamskog stanovništva.
Ako je prevashodno kršćanska, to ne znači da ujedinjena Evropa treba da bude antimuslimanska. No, ona se, ruku na srce, nedovoljno uspješno odupire toj opasnosti. Potvrđuju to trendovi u Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj, u kojoj gospođa Merkel ne krije da Nijemce turskog i sličnog porijekla baš i ne drži za svoje ravnopravne sunarodnjake. Kancelarka je, kako sama kaže, mislila da će oni doći u Njemačku, nešto zaraditi i potom se vratiti svojoj kući te tako kršćansku Evropu ostaviti na miru.

U Evropskoj uniji, koja se samoodređuje kršćanstvom, danas živi oko petnaest miliona muslimana, uglavnom opredijeljenih da s tog ognjišta više nigdje ne mrdaju. Nakon Josipovićeve izjave, koja će otići mnogo dalje od Balkana, biće im još jasnije da uvijek moraju računati na opasnosti asimilacije, u suprotnom bi mogli postati nešto nalik građanima drugog reda.

Poruka je to, naravno, i nama, koji kucamo na takva evropska vrata. Ako jednom kroz njih prođemo, nećemo moći reći da nismo znali šta nas tamo čeka i šta se, pod plaštom velikih riječi, ustvari gradi.