Proteklo je 21 go­dina od izdavanja i štam­panja prvih udžbenika za osnovne i srednje škole u međunarodno priznatoj Repu­blici Bosni i Hercegovini.

Naime, u aprilu, odnosno maju 1994. izvršena je rekon­strukcija vlade Republike Bo­sne i Hercegovine, vlada je rekonstruirana i postala je Vla­da Republike / Federacije Bo­sne i Hercegovine. (Da poja­snim ovaj dvojni naziv: sve od Vašingtonskog sporazuma 1994. godine pa do Dejtonskog sporazuma, Vlada je imala dvojni naziv, Vlada Republike / Federacije Bosne i Hercegovi­ne. Tako sam ja bio ministar obrazovanja, nauke, kulture, sporta… R/F BiH). Sredinom 1994. godine glavna zadaća mi­nistarstva kojim sam rukovodio bila je da se štampaju i objave novi udžbenici za osnovne i srednje škole u R/F BiH.

Sa velikim poštovanjem sjećam se da je ministar prof. dr Enes Duraković, moj prethod­nik, sve već bio uradio sa svo­jim saradnicima dr. Srebrenom Dizdarom, Abdulahom Jabu­čarom, Mehmedom Akšamijom, Gavrilom Grahovcem, Kemom Bakaršićem (dragim rahmetli Kemom) i drugima. Iz Prosvjetno-pedagoškog zavoda na ovim udžbenicima radila je vrijedno i predano profesorica Azra Jaganjac, zatim veliki broj vrijednih ljudi, npr. Atija Fako, Mira Merlo i mnogi, mnogi drugi.

Kako rekoh, pod predanim rukovođenjem ministra prof. Enesa Durakovića sve je bilo urađeno, mislim da je ministar Enes Duraković sa ovim spo­menutim vrijednim ljudima pri­premio 52 udžbenika. Moja je zadaća bila, da tako kažem, da ja kao novi ministar koji je do­šao na tu poziciju krajem aprila ratne 1994, sa svojim saradnicima sve te udžbenike objavim i odštampam. Naravno, ja sam sa velikim zadovoljstvom na­stavio raditi sa ekipom ovih vri­jednih ljudi koje je već uveo u ovaj veliki projekat ministar Enes Duraković.

Danima su, u surovim rat­nim prilikama, kad se nemilice ginulo na ulicama Sarajeva, trajale konsultacije sa raznim štamparijama, ali je Vlada R/F BiH odlučila da se ovaj veliki posao uradi u Ljubljani (Mladinska knjiga). Tadašnji mini­star finansija, dr. Sead Kreso, mnogo nam je pomogao da sa njim isposlujemo podršku ovom projektu od predsjednika Pred­sjedništva Republike Bosne i Hercegovine, gospodina Alije Izetbegovića, te od predsjedni­ka Vlade R/F BiH, gospodina Harisa Silajdžića. Radilo se o odluci da se odobre značajna sredstva za štampanje ovih udž­benika; mnogi su smatrali tada, u opkoljenom Sarajevu, da se ti novci trebaju potrošiti za neke urgentnije svrhe, kojih je sva­kako bilo. Ali su nam i ovi udž­benici bili itekako važni.

Tokom ljeta 1994. udžbe­nici su odštampani, a kako je bio problem njihova dobavljanja u ratnim vihorom zahva­ćenu Bosnu i Hercegovinu, zamolili smo američkog amba­sadora, gospodina Viktora Jakoviča da nam u svemu po­mogne. I, zbilja, on je bio na usluzi sve vrijeme tokom kojeg su šleperi prebacivali udžbenike iz Ljubljane sve do Tuzle. Je­dan džip sa američkom zasta­vom išao je ispred konvoja, a drugi džip, također sa američ­kom zastavom, išao je na otragu konvoja.

Tako su udžbenici ušli u BiH, u one dijelove gdje su mo­gli ući. Ako se dobro sjećam, ministar prof. dr. Hasan Muratović i prof. dr Srebren Dizdar (inače tada sekretar Ministar­stva obrazovanja) uredili su sa francuskim Unproforom (i sa nekim drugim instancama) da se u Goražde udžbenici bace iz humanitarnih aviona, padobra­nima (u tzv. paletama). Ne­kakvim sličnim dovijanjem po­slali smo i dovoljan broj paleta u Bihać, Cazin, Bužim itd.

Dobro se sjećam, ovi udž­benici su bili predmet ogova­ranja u tadašnjim diplomatskim krugovima, kao i među nekim ambasadorima akreditiranim u Bosni i Hercegovini. Neću sada spominjati koji su mi ambasa­dori dolazili u ministarstvo i pipkali da li mi to ovim udž­benicima vršimo “islamiziranje obrazovnog procesa u Bosni i Hercegovini”. I mnoga njihova druga pitanja bila su postavljana u ovom smjeru.

Ja sam ih primao u mini­starstvu i onda sam, tih dana, stekao rutinu da im pokazujem pjesme evropskih pjesnika i sa­stave evropskih književnika – koji su u izobilju ušli u tadašnje udžbenike. Kad bi vidjeli da ima Dostojevskog Tolstoja, Getea, Igoa, Šekspira itd., onda bi me ti diplomati pitali za srpske i hrvatske pisce, da li smo i njih uključili!!! A ja sam onda, po nekom automatizmu, pronala­zio srpske i hrvatske književ­nike i upinjao se pred tim diplomatama kako smo mi, za Boga miloga, multikulturni, multireligiozni i sve drugo što od nas traži moderna i savremena Ev­ropa… Sve to objašnjavanje bi­lo je, naravno, veoma degu­tantno, svega toga sada se sje­ćam sa gađenjem.

Na kraju, rekao bih da su ovi udžbenici ušli u veliki broj škola u Bosni i Hercegovini. Uskoro su (tokom 1995) objav­ljeni i planovi i programi za osnovno i srednje obrazovanje, u više tomova. Pomogao nam j e u tome mnogo Fond “Otvo­reno društvo” Soros (sa sjedi­štem u Sarajevu), a koliko se sjećam, štampanje nekoliko udžbenika pomogao je i ajatollah Dženneti iz Irana; on je bio na čelu jedne fondacije za pomoć Bosni i Hercegovini. I televizija MBC pomogla je ove udžbenike i nastavne planove i programe nekim sredstvima. Od svega toga proteklo je dvadeset dugih godina.

Ne znam da li su ti tadašnji udž­benici bolji od ovih današnjih, ali smatram da gori sigurno ni­su. Zato, neka bude da se na kraju sjetim – sa velikim po­štovanjem – i brojnih autora tih udžbenika. Neki više nisu među živima. Autori tih udžbenika zaslužuju veliko poštovanje, jer su udžbenike pisali u podrumi­ma, uz svijeće ili uljane kandilje itd. Mnogi su se pritom smr­zavali u opkoljenom Sarajevu, ali, eto, napisali su udžbenike za veoma male ili nikakve hono­rare.

Piše: dr. Enes Karić
Izvor: Magazin Lingvizin