Imali su samo 18 godina kada su položili svoje živote za temelje Kalesije i Bosne i Hercegovine. Sa 16, 17 godina pristupili su Armiji Republike Bosne i Hercegovine, borili su se za nešto što se zove „Domovina“, za koju su i položili svoje mlade živote.
Danas o njima u njihovom gradu malo toga se zna, ali ostala je pisana riječ o njima i njihovim djelima. O njima bi nastavnici histrorije trebali učenicima držati predavanja, posebno u srednjim školama, jer nekad ne tako davno i ovi borci su umjesto olovke morali uzeti pušku i stvoriti slobodu za dašanje mlade naraštaje.
Senad Bešlić 23.05.1974. – 03.09.1992.
Senad Bešlić je rođen 23.maja 1974. godine u Meškovićima. Njegovi roditelji, Emin i Hasnija, imali su četvero djece, dva sina, Senada i Nermina i dvije kćerke, Senadu i Rabiju. Nakon završene osnovne škole nije se dalje školovao. Bio je bez stalnog zaposlenja i živio je sa roditeljima.
Oružanim snagama Senad je pristupio 04.maja 1992. godine. Falilo je dvadeset dana da napuni osamnaest godina. Kao borac Drugog bataljona ratovao je na kalesijskom i majevičkom ratištu gdje su se svakodnevno vodile žestoke borbe. Bio je hrabar i dobar borac. Sa neprijateljske teritorije, usred borbe, izvukao je tijelo mrtvog komšije, Mirhata Hasanovića. Nije dao da ostane četnicima.
Međutim, 03. septembra 1992. godine, prilikom izviđanja na Lisači, poginuo je od dejstva neprijateljskog tromblona.
Dževad Jahić 10.01.1975. – 14.10.1992.
Dobitnik „Zlatnog ljiljana“
Dževad Jahić je rođen 10. januara 1975. godine na Brdima. Bio je jedan od četverice sinova oca Husejna i majke Hatidže. Imao je, dakle, tri brata :Muharema, Fuada i Jasmina. Nakon osnovne škole koju je završio u Memićima, upisao je srednju vojnu školu u Rajlovcu, ali je nije završio zbog rata. U vojnoj školi je dobio priznanje kao najbolji učenik generacije. Pogoršanje situacije i predratno stanje dovelo je Dževada u Kalesiju, na Brda. Naravno, kao dobrovoljac, odmah se 08. aprila 1992. godine uključio u pripreme za odbranu. Njegova odlučnost i znanje bili su dragocjeni.
Početkom oružane agresije krenuo je u borbu iako je imao tek 17. godina. Na „startu“ se pokazao kao izuzetno hrabar i promišljen ratnik. Zbog svog umijeća i rezultata ubrzo postaje zamjenik komandira Izviđačko-diverzantske čete „Rambo“ koju su sačinjavali najelitniji borci Kalesije. Na Hemlijašima je Dževad lakše ranjen u nogu, ali to nije bila prepreka da nastavi dalje ratovati na kalesijskom, majevičkom, zvorničkom, teočanskom i drugim ratištima. Kalesijski diverzanti su nizali uspjehe. Nažalost, Dževad je ubrzo izgubio život.
Poginuo je 14. oktobra 1992. godine u Kalesiji, u aktivnim borbenim dejstvima. Smrtno je stradao od gelera agresorske granate. Za iskazanu hrabrost i nesumnjivo veliki doprinos odbrani Kalesije i BiH, Dževad Jahić je posthumno odlikovan najvišim armijskim priznanjem „Zlatnim ljiljanom“.
Osmo Barčić 12.03.1975. – 31.10.1992
Osmo Barčić, sin jedinac Adema i Halime, rođen je u Gornjim Petrovicama, 12. marta 1975. godine. Imao je dvije sestre, Adilu i Muniru. Djetinjstvo je proveo u Gornjim Petrovicama. Osnovnu školu je završio u Gornjim Raincima. Živio je sa svojim roditeljima. Pred rat je tek „zakačio“ osamnaestu. Borac je postao 01. juna 1992. godine i bio je u sastavu Odreda Kalesija. Ratovao je na kalesijskom ratištu i iako je bio veoma mlad, bio je hrabar i pouzdan. U junu 1992. godine je i lakše ranjen u Miljanovcima. No, to nije bila prepreka da nastavi borbu protiv neprijatelja. Osmo je, kao pripanik Odreda, poginuo 31. oktobra 1992. godine. Prilikom skladištenja zarobljenog MTS-a, u magacinu u Gornjim Vukovijama, smrtno je stradao od eksplozije ručne kumulativne mine.
Miralem Žigić 23.07.1975. – 04.11.1992.
Miralem Žigić, sin Mehe i Ajše, rođen je 23. jula 1975. godine u Djedovu kraj Đurđevika. Odrastao je u mnogočlanoj porodici. Imao je šestero braće i sestara: Aliju, Zihretu, Eminu, Sadiku, Fahrudina i Fahriju. Završio je osnovnu školu u Đurđeviku. Nije bio stalno zaposlen, a živio je u kući svojih roditelja u Đurđeviku. Bezbrižno je provodio momačke dane sa svojim drugovima. U društvu je bio omiljen, posebno kao dobar fudbaler. Bio je dobrovoljni davalac krvi.
Pripadnik Oružanih snaga Miralem je postao 05.oktobra 1992. godine. Kao pripadnik Odreda ratovao je na kalesijskom ratištu. Poginuo je mjesec dana kasnije 04. novembra 1992. godine u Dubnici. Podlegao je od posljedica teškog ranjavanja gelerima granate koja je doletjela sa tada zloglasnog Visa.
Sanela Nišić 25.03.1975. – 03.05.1993.
Sanela Nišić je rođena 25. marta 1975. godine u Šahićima kraj Đurđevika. Bila je jedno od četvero djece svojih roditelja, Sulejmana i Šerife. Završila je osnovnu školu u Đurđeviku. Živjela je sa roditeljima u Gornjim Vukovijama. Pripremama za odbranu, Sanela jse, kao dobrovoljac priključila 08. aprila 1992. godine, iako je tada imala tek 17. godina.
Početkom oružane agresije, kao bolničarka Sanela je bila u sastavu Trećeg baljona. Svojim saborcima je pomagala na prvim borbenim linijama na kalesijskom ratištu. Sa svojom medicinskom torbom je uvijek bila uz njih kada je bilo najpotrebnije. Često im je spašavala živote. Na jednom takvom zadatku je i smrtno stradala. Poginula je 03. maja 1993. godine u Kalesiji, na liniji odbrane od gelera neprijateljske granate.
Edin Osmanović zv. Izet 20.08.1976. – 10.08.1993.
Edin Osmanović kojeg su još zvali i Ismet, rođen je 20. avgusta 1976. godine u Donjem Hrasnu, kao jedno od šestero djece Ahmeta i Aze. Imao je braću Edisa i Izeta, te sestre Elvisu, Edisu i Edinu. Neposredno pred rat završio je osnovnu školu u Požarnici, a njegovo dalje školovanje spriječio je rat.
Nemiran duh, ali i istinski osjećaj patriotizma približili su isuviše mladog Edina borcima TO, odnosno Armije BiH. Preživljavao je sa njima sve, radovao se svakom uspjehu, tugovao zbog poraza. „Zlatnim ljiljanima“ je uvijek bio pri ruci, pomagao im na sve moguće načine. Čak je i krv dobrovoljno davao za ranjenike. Borac Prvog bataljona je postao 30. jula 1993. godine. Odmah je raspoređen u jedinicu koja je ratovala na majevičkom ratištu. Prva iskustva, strahovi, prkosi. Otkako je borac prošlo je sedam dana, osam, devet, deset,…
Jedanaesti dan se vraćao kući sa borbenog zadatka. Nekoliko metara ga djelilo od kućnog praga. I, onda strahovit tresak granate. Dvanaestog dana nije bilo. Edin je poginuo 10. avgusta 1993. godine.
Elvir Mušanović 02.01.1975. – 11.12.1993.
Elvir Mušanović je rođen u Tojšićima, 02. januara 1975. godine , kao jedini sin svojih roditelja, Abdulaha i Razije. Elvir je imao još dvije sestre, Adviju i Elviru.
Djetinjstvo je proveo u Tojšićima gdje je završio osnovnu školu. U Tuzli je završio srednju, neposredno pred rat, kada je imao tek 18. godina. Sa roditeljima je živio u Tojšićima.
U redove Armije BiH Elvir je stupio 24. maja 1993. godine i bio je pripadnik 205. brdske brigade. Kao inženjerac u inženjerskoj četi ove brigade svoje borbene zadatke je obavljao na cijelom kalesijskom ratištu. Poginuo je u svojim Tojšićima 11. decembra 1993. godine prilikom demontaže kasetne bombe koju je neprijateljska avijacija izbacila na Tojšiće.
Alija Salkić 18.10.1975. – 11.12.1993.
Alija Salkić, sin Ismeta i Lutvije, rođen je 18. oktobra 1975. godine, kao jedno od troje djece svojih roditelja. U Kalesiji je završio osnovnu školu, a srednju je pohađao u Kalesiji, i u ratu u Gornjim Vukovijama. Pred rat je imao tek 17 godina. Živio je sa roditeljima u Prnjavoru, a nakon agresije na ovo mjesto njegova porodica je izbjegla u Sarače.
Borac Armije BiH Alija je postao 26. septembra 1992. godine. Bio je pionir-inžinjerac u Inžinjerijskoj četi 205. brdske brigade. Svoje zadatke sa uspjehom je obavljao na kalesijskom, majevičkom, zvorničko-teočanskom ratištu. U ratu je pomagao svojim saborcima, za ranjenike je dobrovoljno darivao krv. U decembru 1993. godine neprijateljska avijacija je izbacila kasetne bombe na Tojšiće. Prilikom uništavanja dijelova kasetnih bombi u Tojšićima poginuo je hrabri inženjerac Alija Salkić. Bio je 11. decembar 1993. godine.
Vehid Selmanović 25.12.1975. – 15.12.1993.
Vehid Selmanović je rođen 25. decembra 1975. godine u Jajićima, od oca Mehmeda u majke Mevlije. Imao je četvoricu braće: Mehmedaliju, Zejra, Mumina i Samira isestru Fazilu. Živio je u roditeljskoj kući u Jajićima. Osnovnu školu završio je u Kalesiji, neposredno pred rat. Iako izuzetno mlad, Vehid se već 08. aprila 1992. godine uključuje u pripreme za odbranu od agresije. Zajedno sa mještanima Jajića koji su veoma dobro organizovali oružani otpor i Vehid učestvuje u pripremama, obuci, držanju straža u selu. Ni po čemu nije zaostajao za starijim i iskusnijim Jajićanima. Početkom agresije bio je u sastavu Prvog bataljona i ratovao je na kalesijskom ratištu. Učestvovao je u mnogim akcijama. Poginuo je 15. decembra 1993. godine na odbrambenoj liniji u Jajićima. Nagazna mina je čekala posljednji korak.
Avdo Avdić 29.04.1977. – 14.11.1994.
Avdo Avdić sin Ragiba, rođen je u Novoj Kasabi 29. aprila 1977. godine. Djetinjstvo je proveo u Novoj Kasabi gdje je završio osnovnu školu. Srednju je potom upisao u Vlasenici, ali je zbog rata nije završio. U svom rodnom mjestu je živio sve do pred agresiju na Podrinje, a onda je sa porodicom izbjegao u Tuzlu. Nakon dolaska u Tuzlu, Avdo se nešto kasnije priključuje kalesijskim borcima i ulazi u sastav „Crnih vukova“, diverzantskog bataljona iz Vukovija.
Kao borac ove jedinice ratuje na mnogim ratištima u zoni odgovornosti Drugog korpusa, počev od kalesijskog, majevičkog, pa do brčanskog, gradačačkog, maglajskog. Bio je pouzdan i hrabar borac i u „Vukovima“ cijenjen i uvažavan.
Poginuo je sa grupom svojih saboraca iz jedinice, 14. novembra 1994. godine, prilikom oslobađanja Lisače.
Podaci o borcima i fotografije preuzeti su iz knjige „Kalesijski šehidi i poginuli borci“.
Redakcijski odbor:
Pripremio: R.A.
4°