“Hrabro je išao naprijed. Naprijed sa bratom Halidom, ispred svih. Naprijed je bila i nagazna mina. Poginuo je u Zelini prilikom pokušaja oslobađanja Visa. Tada je poginuo Osman. Tada je poginuo njegov brat Halid.“

“Ubili su ga iz pješadijskog naoružanja. Njega i njegovog brata Ćamila. Tog dana poginuli su i njegovi rođaci Fadil i Džemal”

“Kada je tog dana krenuo na liniju, supruzi Sajmi je tužnim glasom rekao kako mu je najviše žao male Alme, koja ga neće zapamtiti ako pogine..”

“Loptu je zamijenio puškom”

“Pred rat bio je treća godina fakulteta”

“Prije polaska na liniju uvijek bi svojim ukućanima govorio da mu, ako on pogine, pripaze na malog sina, da dijete ne ostane na ulici. ” (Iz knjige Kalesijski šehidi i poginuli borci, grupa autora)

A poginuo je Ibro na Karovinama. Poginuo je i Hazim. Alma ga nije zapamtila. Poginuli su braća Gačanović. Braća Turić isto su poginuli. Istog dana, haman i trenutka..
Ovo je samo dio bolnih istina iz biografija najhrabrijih kalesijskih sinova. Onih koji bez pogovora stadoše na branik domovine. Odbraniše i oslobodiše Kalesiju. Preusmjeriše tok ratovanja u onom smjeru u kakvom ga agresor nije ni zamišljao. Nije se nadao. Nije znao da će hrabro srce ispred čelika stati. I biti jače…

Ovo je samo dio onoga što radim posljednih dana..(O projektu ćete biti na vrijeme upoznati)..I ovo je samo dio onog zbog čega volim svoj posao. Dio onoga zbog čega ne želim biti objektivna. Ove priče povrjeđuju stare rane. Uhvatim se u razmišljanju, kako je bilo mjaci Emini kada joj rekoše da su joj sinovi poginuli. Ne znam je li majka Emina živa i kako je bilo tog trenutka, ali srce se trga na komade dok zamišljam lice jedne žene koja je ispod svog po devet mjeseci nosila dva prekrasna bića i kojoj govore da ih više nema. Poginuli. Obojica. Istig dana. Da li bi majčinom srcu bilo lakše da je jedan ostao? Može li se o tome razmišljati?

Uhvatim se u razmišljanju da li je Alma imala fotografije sa babom. Da li ga bar tako može vidjeti?

Uhvatim se u razmišljanju kakav bi stručnjak Refik bio da je završio započeti fakultet. Da su ga pustili da sa drugovima raspravlja o pitanjima sa isipta. Umjesto toga, on i njegovi drugovi ubijani su na linijama..

Uhvatim se u razmišljanju, da li bi Tena zaigrao u nekom jačem klubu? Danas bi možda bio i trener…

Uhvatim se tako, da sam zalutala negdje daleko. Pobjegla od vijesti pokušajima hapšenja onih što negiraju ono za šta se borili Hazim, Tena, Dževad, Refik…Negiraju zemlju zbog koje Jasmin nije odrastao u očevom zagrljaju…Imala bih na to svašta dodati, ali nekada je bolje zastati. Riječima iskazati poštovanje svim hrabrim sinovima. Onima što domovina bi sveta. Onima čije srce od čelika bilo je jače….

..A riječi
napisane
od kamena bile su jače
Pogodile tamo gdje bol ne prestaje
Gdje rane godinama krvave

Misli bježe
rasute
traže neke poznate osmijehe
da lakše podnesu
boli što ne prestaju

Da li bi danas sa unucima
igrali lopte
davali im marku više
da babo ne zna
da gdje hoće potroše

Da li bi se radovali položenim ispitima
pitali za cure i momke
raspitivali o familiji
i iz koje je kuće
jer ne može unuku voditi onaj koji hoće…

Da li bi….”