Trenutna kriza u Siriji, zemlji koja je karakteristična po regionalnoj, međunarodnoj, mezhebskoj i etničkoj važnosti i raznolikosti, predstavlja jednu od najvećih kriza u novijoj historiji arapsko-islamskog svijeta. Goloruki sirijski narod izložen je neviđenom masakru od strane nevjerničke nusejrijske (alevitske) sekte, koja je uspostavila vlast nad vitalnim državnim institucijama i to u vojnom, obavještajnom i bezbjednosnom aspektu.

Zamršenost odnosa i trenutnog stanja u Siriji vodi ka potpunom proširenju krize na cijeli region. Događanja na sirijskom tlu privukla su pažnju različitih međunarodnih strana, kao što su Rusija, Turska, Iran, Zapad i Izrael. Rasplet situacije i povlačenje diktatorskog režima, procjenjujući na osnovu sadašnje situacije, ne može se očekivati u dogledno vrijeme, jer ostanak na vlasti za sadašnji sirijski režim znači ostanak u životu, a sve drugo znači krah i propast, tako da ovakva situacija i oslanjanje na pomoć međunarodnih sponzora, prije svega Rusije, Kine i Irana, osigurava sirijskom diktatorskom režimu o(p)stanak u započetoj krvavoj igri.

Režim Bašara Asada nastoji dobiti na vremenu kako bi pokušao slomiti snagu nacionalne slobodne sirijske vojske, a strašnim pokoljima želi iznuditi predaju opozicije, kao što se prije toga predala njegovom ocu Hafizu Asadu u pokolju u gradu Hamat. U svrhu realiziranja svojih diktatorskih ciljeva i slamanja otpora sirijskog naroda Bašarov režim koristi međunarodne i regionalne veze, vješto manipulirajući i pridobijajući na svoju stranu Rusiju, Iran i Kinu, koristeći se ispletenošću odnosa unutar tih država, Zapada, Turske i Vijeća za saradnju zaljevskih država i oslanjajući se na podijeljenost opozicije unutar i van Sirije, i na podijeljenost između njenog vojnog i političkog krila. U isto vrijeme sirijski režim pokušava instrumentalizirati sredstva informiranja unutar Sirije i događanja u Siriji predstaviti kao zavjeru izvana, kako bi osnažio unutrašnje solidariziranje i na taj način ojačao svoju poziciju u slučaju da bude prisiljen na obustavu borbe i mirovno rješenje. S druge strane ”prijatelji sirijskog naroda” pokušavaju izvršiti dodatni pritisak na sirijski režim i iznuditi obustavu pokolja nevinih civila, čime bi se postigla kapitulacija diktature.

Za svrgavanje sirijskog režima zainteresirane su tri strane: prva je Amerika i Zapad, jer na taj način bi suzili omču oko Irana i njegovog nuklearnog programa, a zatim Turska koja je snažno radila na proširenju svoga strateškog utjecaja unutar arapskog regiona počevši od Sirije. Vijeće za saradnju zaljevskih država također smatra da je slamanje snage sirijskog režima početak slamanja iranskog utjecaja unutar regiona, a potom i gašenja krize sa Iranom zbog nuklearnog programa.

Središnju poziciju u svrgavanju sirijskog režima zauzima Turska, prvenstveno zbog svojih ekonomskih i političkih interesa u regionu, ali ova država je i jedina koja je priznala sirijsku opoziciju i otvorila svoja vrata hiljadama sirijskih muhadžira. Posljednje rješenje u sirijskoj krizi, ukoliko ne uspiju mirovni napori, jeste vojno djelovanje koje može da rezultira velikim i opasnim posljedicama u regionu, a naročito na Tursku. Imajući u vidu ovu činjenicu, Turska različitim sredstvima pokušava da vrši pritisak na sirijski režim kako bi se obustavio pokolj golorukog sirijskog naroda. Kako bi se razumjele poteškoće Turske pozicije u krizi moramo razumjeti njene ekonomske veze sa državama koje se protive upotrebi sile u svrgavanju sirijskog režima. Jedna od najvažnijih faktora superiornosti Turske države u zadnje vrijeme je uspon njene otvorene i slobodne ekonomije gdje je strano ulaganje bilo jedno od važnijih faktora tog ekonomskog rasta. Stranka pravde i napretka dala je najveći prioritet ekonomskim i trgovačkim interesima koje smatra pokretačkom snagom za svoj regionalni utjecaj. Zato je jedan od najvažnijih razloga Turskog oklijevanja činjenica da su tri najvažnija sponzora sirijskog režima, Kina, Rusija i Iran, zapravo najveći trgovački partneri Turske i svako njeno otvoreno učešće u vojnom djelovanju protiv sirijskoga režima može dovesti do velikih i katastrofalnih posljedica za Tursku ekonomiju. Iranu, koji je izložen zapadnim vojnim prijetnjama, svrgavanje sirijskoga režima ne znači samo gubitak Sirije i libanskog Hezbollaha, kao najvećih iranskih saveznika, nego smatraju da će to ohrabriti Zapad na dodatne pritiske na iransku državu s ciljem rušenja njenog sadašnjeg sistema. Sve to će utjecati na iranske saveznike da se odlučno suprotstave eventualnom Turskom učešću u vojnom savezu protiv Sirije.

Rusiji i Kini vrlo su dobro poznate američke namjere u svrgavanju iranskoga režima, koje su, nakon okončanja libijskog pitanja, usmjerene na preuzimanje dominacije u regionu i reduciranje tržišta ruskoga naoružanja. Ruski interesi u ostanku na vlasti sadašnjeg sirijskog režima ogledaju se u korištenju morske baze Tartus koja se smatra zadnjim uporištem Rusije u Sredozemnom moru. Također, Kina ima zajedničke interese sa Iranom i Sirijom u kojima Iran igra glavnu ulogu u snabdjevanju Kine sirovom naftom, što je ujedno i najvažniji faktor kineske ekonomske superiornosti u predstojećem vremenu. Kina vrlo dobro zna američku namjeru za smanjenjem kineskog ekonomskog uspona koji nagovještava da će se Kina preobraziti u svjetsku silu u naredna dva vijeka. Ovo su činjenice koje Turska mora imati u vidu ukoliko se odluči za učešće u vojnom djelovanju protiv Sirije. Otuda Turska pokušava da iskoristi druga sredstva koja su u njenom domenu kako bi povećala pritisak na sirijski režim bez upletanja u vojnu intervenciju kao zadnjeg rješenja sirijskog problema koji bi rješavala kao učesnica međunarodnog saveza. Turska posjeduje posljednji vid pritiska na sirijski režim, a to je ugovor Adana potpisan sa Sirijom 1998. godine u kojem stoji da Turska kao zakonsku osnovu za suprotstavljanje sirijskom režimu i njegovim saveznicima može da iskoristi napade na svoju teritoriju sa sirijske teritorije, ubijanje sirijskih izbjeglica i turskih građana na turskoj teritoriji.

Tako Turska, kao član NATO saveza, može da traži pomoć Saveza zbog vanjskog napada na svoju teritoriju, jer NATO savez napad na svoju članicu tretira kao napad na sve članice i usred tog stanja Zapad može, pod vođstvom Turske, da vrši pritisak na sirijski režim da prihvati prekid vatre i početak primjenjivanja mirovnog plana koji je prezentirao Kofi Annan sa podrškom Arapske lige.

Arapska strana, naročito Vijeće za saradnju zaljevskih država, smatra da je svrgavanje sirijskog režima i uspostavljanje ehli-sunnetske vlade u interesu arapskih zemalja, jer na ovaj način bi se presjekla šiitska halka u regionu i oslabio bi se rasteći iranski utjecaj. Prilikom svoje posjete Kini i Saudiji, u okviru plana rješavanja sirijskog pitanja, Erdogan se fokusirao na ubrzavanje diplomatskog pritiska na sirijski režim sa ciljem zaustavljanja pokolja i izgradnju jakog saveza Sirije i njenih saveznika, kako na istoku tako i na zapadu. Također, izjave saudijskih i katarskih zvaničnika u kojima ističu da će pomoći sirijsku slobodnu vojsku smatraju se važnim faktorom borbe u Siriji, jer se na taj način sirijski režim može prisiliti na obustavu pokolja golorukog sirijskog naroda. Naravno, treba imati u vidu da spomenute izjave mogu dati određenu legalnost režimu da koristi različita vojna sredstva pravdajući takvo djelovanje vanjskom zavjerom na državu, što bi dovelo do još veće upotrebe sile protiv sirijskih civila, a taj postupak bi napose dao legalnost upotrebi potpune vojne intervencije i nametanja zabrane leta i uspostavljanja sigurnog koridora za civile unutar Sirije gdje bi sukob mogao ući u drugu fazu.

Dakle, situacija u Siriji sada je ušla u završnu fazu. Sirijski režim neće zaustaviti pokolje nad civilima izuzev u slučaju poduzimanja konkretnih koraka na putu okončanja svoje kontrole nad državom, što će rezultirati krajem njegove vladavine, uništenjem vojske i predajom Bašara Asada i čelnih ljudi sirijskog režima Međunarodnom kaznenom sudu pod optužbom za počinjenje ratnih zločina, ili će pak dovesti do njegove fizičke likvidacije i uništenja njegovih uporišnih lokacijaputem zračnim udarima, uz otvaranje sigurnih koridora za izlazak civila iz cijele sirijske države, kako bi se spasili od represivnog stroja Bašarovog režima, ili pak da se ostvari druga opcija na koju će na kraju biti prisiljen, a koja znači mir i zaustavljanje pokolja i početak provođenja mirovnog plana Kofija Annana.

Povećanje ekonomskih represivnih mjera na sirijski režim već je znatno oslabilo Bašarovu vojnu strukturu vojske, a izvješaji pokazuju da njegove snage nisu više djelotvorne u mnogim područjima. Turske prijetnje o prekidu ugovora Adana potpisanog sa Sirijom i o početku udara na uporište sirijskog režima mogu predstavljati početak kraja sirijskog režima.

Priredio:  Mr. Osman Smajlović