Tim dijelom puta se jednostavno rjeđe ide. Moglo bi se naširoko obrazlagati zbog čega je tako, ali se ništa ne bi promjenilo. Čak i put za Sarajevo može biti puno interesantniji kada se maršruta malo promijeni. Slika je potpunija kada proljeće poškaklja prirodu i kada se počne rađati novi život, no i februarski lijep dan nije za odbaciti.

Ima ljudi koji teško napuštaju sigurnost vlastitog doma, dvorišta, ulice, sela, grada, a ima onih koji bi sve da obiđu i sve da vide.

Treba samo napraviti taj prvi korak, krenuti i ova zemlja ti nudi razglednicu čuda koja je svuda oko nas. Budete li tražili vrijeme, čekali da se ispune ovi ili oni uslovi dani će proteći k´o voda.
Teško je objasniti želju mog druga Omera Ć. i mene, koja nas nosi i vodi u traženju, u radoznalosti, u obilasku zabačenih planinskih sela gdje svašta može da se dogodi. Smisao je, valjda sam to potvrdio više puta do sada, u traženju.

Potraga za gradovima duhovima, onima koji su nekada bili i više ih nema interesantna je i izazovna u samom svom naumu. Ovaj put cilj je Vlasenica i potraga za starim gradom Birač-Lisina, o kojem postoji veoma malo pouzdanih podataka. Ako i postoje ja do tih izvora nisam uspio doprijeti.

Raspitujem se kod Izeta Redžića koji Vlasenicu i okolinu poznaje bolje od drugih i ti podaci su nam dragocjeni. Uspijemo li, valjalo bi makar orijentirno skontati gdje je bio i stari grad Susjed.

Tim putem se rjeđe ide. Na Capardama desno, pa putem do manastira Papraća, onda Šekovići i putem dalje prema Vlasenici. Vlasenica je rodno mjesto Derviša Sušića, (3. juna 1925.) jednog od najznačajnijih BH pisaca svoga vremena, majstora riječi, i samo taj podatak mi je dovoljan da o Vlasenici drugačije razmišljam.

Kad god krenem u potragu za srednjovjekovnim tvrđavama koje je vrijeme zbrisalo, a zaborav zamaglio ne znam gdje će me put odvesti. Domicilnom stanovništvu je sve to gradina, ili podrgradina, i ko zna šta pomisle kada bahne neko kao ja i moj drugar i odjednom se počne raspitivati za nekakav srednjovjekovni grad.

Da bi se pronašlo ono čega više nema treba pažljivo tražiti, onda možda nađeš i ono što ne tražiš. Dokle smo došli, ah da… Papraća, Bijela zemlja, Tišća… Udrč više nije tako daleko, čini ti se da bi mogao dobaciti do njega ako bi se dobro zaskočio…

Put je pust, valjda nas je rijetko koje vozilo mimoišlo do Vlasenice. Da nije drveta, ovčarstva i sanduka sa pčelama koje primjećujem duž puta, ne bi valjalo.
Vlasenica nije golema, podaci kažu da je brojala do rata oko 33 hiljade stanovnika. Tvrdi se da je Vlasenica dobila ime po travi vlasulji koja raste u ovom kraju. Karakteristično obilježje su visoke i guste šume, koje sa ostalim ljepotama i bogatstvima daju posebnu draž Vlasenici. Svojim geografskim položajem i nadmorskom visinom od 668 metara, Vlasenica spada u red brdsko-planinskih gradića.

Nalazi se na mjestu gdje se put, koji iz doline rijeke Drine vodi prema Sarajevu dijeli u dva kraka pa jedan produžava ka jugu prema Han Pijesku, Sokocu i Sarajevu, a drugi nešto zapadnijim smjerom Kladanj-Olovo-Sarajevo.
Iz Vlasenice su i: Isnam Taljić, Salko Zildžić, Vedad Ibišević, Edin Salaharević…
Kod benziske pumpe skrenemo lijevo. Pred prodavnicom vidimo neke ljude i tu malo zastanemo. Uvijek je dobro priupitati domaće stanovništvo o onome što te zanima.

Jeste, čudni smo, nema govora da jesmo. Šta tražite? Srednjovjekovni grad Birač-Lisina. Nema takvog grada ovdje, ovo je Vlasenica. Dobro, a kako se zove ovo mjesto gdje smo sada. Ovo je Toplik. A, ha, a ova mjesta okolo? Ono tamo preko je Gradina, iza je Džemat…

Kako da dođemo do Gradine? Samo pravo putem. Hvala.
I tako mi nastavimo, pravo putem.
Pored je gomila tek isječenog drvata, a do nje još jedna, pa još jedna…
Tamo, ovamo, vidim nekoliko stećaka na jednom brijegu i uspjevamo se snaći.

U mjestu Gradina nam Bego Ferhatović (1935.), nije znao ništa posebno reći o razlozima našeg traganja iako je najstariji u kraju, ali zato Džemila jeste.
Tu je to. Jedna pogolema njiva nosi naziv Grad, na Gradini Grad.
Sada je tu neka vrsta voćnjaka, i kamenito je, nema sumnje da jeste. To kamenje stanovništvu stvara samo probleme jer ne mogu da oru i siju. Bilo je tog kamena iha, haj, ali je s godinama dosta očišćeno. Kad su onomad uvodili telefon i kablovsku mašina koja je kopala kanal je zapela. Pronašli popločani put i to onim finim kamenjem i nisu mogli dalje kroz taj kamen, morali okolo.

Tu je bila ta tvrđava, grad, zovi ga kako god ti drago. Nekad je između tih zidina bujao život, kovač je kovao, kasapin pripremao, konjušar pazio na štalu a vladar vladao. Neko je bio sretan a neko nesretan, možda baš neko čije kosti su prašina ispod golemog stećka u njivi Ferhatovića.

Birač-Lisina je na spisku srednjovjekovnih gradova Bosne i samo tu. Moj drugar Omer, zapisuje, da mu ni dva imena nisu pomogla da bude upamćen, neka misli, možda zatreba.
Malo je podataka o srednjovjekovnom gradu koji bi trebalo da je tu bio prije Vlasenice i koji je praktično i bio sjemenka iz koje su izrasla kasnija naselja.

Sve je poravnato sa zemljom samo ime lokaliteta i položaj ukazuje na to da je tu postoja grad u kamenu.Lokalitet gdje se naleze stećci zove se Mramorje. Ima i narodnih predaja koje liče jedna na drugu. (na taj kamen je doskočila aždaha – i sad su otisci kandži na njemu…). Bilo je dosta i kamena i stećaka ali su vremenom uništeni. Stari vlasenički grad je samo duh i ime na spisku.

U povratku svratimo na divlju rijeku Drinjaču. Ne može se ne primjetiti milion plastičnih kesa zakačenih na granje duž rijeke, gdje god da pogledaš, ali ona se ipak dobro drži.

Odmaralište Slapovi, Lipljen-Vlasenica, izvrsno mjesto da putnik zastane ili dođe maksuz. Probali smo otkriti barem trag još jednog zaboravljenig grada, više kule, koja se zvala Susjed. Skrenuli u Tišći za Grabovicu, uskim, šumskim putem uvukli se duboko u brdo koje zovu Vis. Nigdje nikoga da ga priupitamo za gradinu. Nije to tu, haj nazad.

Napokon, od mještana saznajemo da je Susjed ipak tu negdje samo se skrene drugim putem i pravo, do onog sela od šake kuća, e ono iznad, na onoj stijeni je gradina. I ovu Gradinu vežu za Jerinu, vladarku Kule grada. Nikad ne znaš na koga ćeš naići na putu doboko u planini i šta se može dogoditi, hm, hm…

Ostavili smo dobar naum da Susjed obiđemo neki drugi put, sad barem znamo gdje se tačno nalazi.
Ah, da, svratili smo i na izvor rijeke Spreče, pored samog manastira Papraća, bilo nam usput…

Kalesija.com/Mehmed Đedović