Nekada davno živio jedan afrički kralj koji je imao jako bliskog prijatelja, prijatelja sa kojim je odrastao. Taj njegov prijatelj imao je naviku da, šta god da se desi u životu, kaže:“To je dobro.“
Jednog dana kralj pođe u lov sa svojim prijateljem. Prijatelj je prethodnno pripremio puške, ali ispostavilo se da jednu pušku nije dobro podmazao. Kad je kralj spazio lovinu i nanišanio, puška se jako trznu, ispade mu iz ruku i opali. Na njegovu žalost, metak mu je otkinuo palac na lijevoj ruci. Prijatelj mirno gledajući šta se dešava i vjeran svojoj navici reče:“To je dobro!“ Na to pobješnjeli kralj urliknu:“Neee!!! To NIJE dobro. To NIJE dobro.“ I naredio da se njegov prijatelj baci u najdublju tamnicu.

Prošla je godina dana, kralj opet krenu u lov. No igrom slučaja, uhvatiše ga ljudožderi, svezaše ga i odnesoše u svoje selo. Skupiše drva, zapališe vatru i prinesoše kolac. I kada dovukoše kralja do vatre, vidješe da mu fali palac. I kako su bili mnogo sujevjerni i nisu jeli nikada čovjeka kome nešto fali, odvezaše kralja i pustiše ga na slobodu.

Kada je došao sebi, poslije susreta sa smrću, kralj se duboko zamisli nad sudbinom i sjeti se svoga prijatelja, koji je već cijelu godinu trunuo u zatvoru. Kralj naredi da se njegov prijatelj istog trenutka pusti na slobodu: „Bio si u pravu. – reče mu- Zaista je bilo dobro što mi je metak otkinuo palac.“
I nakon što mu ispriča za svoju dogodovštinu sa ljudožderima, rasplaka se govoreći:“Osjećam se užasno zbog toga što sam ti napravio, bacajući te u tamnicu.“
„Ne!“ – odgovori prijatelj – „To je dobro!“
„Kako dobro?! Šta tu ima dobro što si proveo godinu dana u zatvoru?!
„Pa da nisam bio u zatvoru, sada bi me jeli ljudožderi.“ – bio je odgovor.