Katastrofa koja se posljednjih mjesec dana odigrava u Japanu mogla bi rasvijetliti i pozadinu nuklearnog programa. Neobjašnjivi gafovi i pogreške dosada pripisivani haosu, prema www.globalresearch.ca, bili su namjerni.
Prema nekim indicijama nuklearno postrojenje u Fukushimi možda skriva i više od postrojenja za proizvodnju nuklearne energije. Sporan je požar u reaktoru broj 4 koji je počeo nedugo nakon potresa i tsunamija. Naime, veličina požara pobudila je sumnju stručnjaka kako se ne radi o vatri prouzrokovanoj radom običnog reaktora. Prema navodima globalresearch.ca veličina i intenzitet požara mogla bi se objasniti korištenjem reaktora 4 kao postrojenja za obogaćivanje urana, prvog koraka u procesu proizvodnje materijala za nuklearne naprave. Ovakav scenarij bi objasnio i dosada neshvatljivu i pomalo neozbiljnu retoriku premijera Naotoa Kana i uprave TEPCO-a, gdje se pokazalo kako je uprava TEPCO-a namjerno skrivala bitne informacije.

Opravdanost ovih sumnji možemo potvrditi uvidom u dokumente koje je još 2009. javnosti obznanio Katsuya Okada, bivši ministar vanjskih poslova u vladi tadašnjeg premijera Yukioa Hatoyame. Iako su mnogi bitni detalji izostavljeni iz tih dokumenata vidljivo je kako su još 60-ih godina prošlog vijeka japanski visoki vladini dužnosnici preko tajne diplomatije dogovorili sa američkim dužnosnicima pohranjivanje američkih atomskih bombi u vojnim bazama u Okinawi i Atsugi u blizini Tokija, navodi “Dnevnik.hr.”

Ono što su time dobili jest pristanak SAD-a za pokretanje japanskog “civilnog” nuklearnog programa. Na taj način su neke od najvećih američkih energetskih kompanija, kao General Electric, dobile zeleno svjetlo za ulaz na to novo i izrazito bogato tržište. Korištenje tajne diplomacije objašnjava kao način zaobilaženja izrazito negativnog stava japanskog naroda prema nuklearnoj energiji zbog tragedija u Hirošimi i Nagasakiju i moguće reakcije američke javnosti na činjenicu da SAD dojučerašnjem neprijatelju daje tehnologiju i oružje takve moći.

Početak uticaja nuklearnog lobija kreće još od vremena poslije drugog svjetskog rata i uključuje imena kao što su TEPCO, General Electric, japansku Liberalnu Demokratsku Stranku i prema svemu sudeći, Bijelu Kuću. Poslije drugog svjetskog rata među mnogima osuđenima za ratne zločine bio je i Nobusuke Kishi, ratni ministar trgovine i ekonomije, koji je, iz razloga poznatih samo američkim tužiocima, pošteđen. Upravo je Kishi kasnije bio jedan od tvoraca poslijeratnog ekonomskog uzleta Japana preko novooformljenog METI-ja, odnosno ministarstva ekonomije, trgovine i industrije. Kasnije, 1957, Kishi je postao i japanski premijer te je pod njegovim patronatom započeo ulazak nuklearne energije u Japan.

Ostaje i nejasno kako je Japan po nekim statistikama na dnu razvoja tehnologija alternativnih izvora energije. Uprkos decenijama istraživanja Japan danas koristi samo 5 posto energije od nivoa koju danas proizvodi Kina. Mitsubishi Heavy Industries, jedan od najvećih svjetskih proizvođača vjetrovnih turbina tako proizvodi turbine koje su namijenjene samo za strana tržišta a ne Japan. Iako sibirska anticiklona osigurava jaku struju vjetrova prema sjevernom Japanu ne postoje ozbiljne naznake korištenja ovog izvora energije. Mnogi prepreku vide upravo u uticaju TEPCO-a, energetskog giganta koji suverene vlada japanskim tržištem, i međunarodnih faktora utjelovljenih u jakom nuklearnom lobiju koji kontroliše energetsko tržište u jednoj od najjačih ekonomija svijeta.