– Gdje si ti krenuo?

– Na Plenum građana, gdje bi na drugo mjesto.

– Nešto kontam??

– Šta kontaš?

– Ako je plenum građana, kako se to zove kod seljaka, jer u ovoj zemlji je, koliko je meni poznato najviše seljaka.

– Kod seljaka je seljačka buna.

– Misliš.

– Haj, ne zajebavaj.

– Ja to ozbiljno pitam, nije pogrešno pitati.

– Zavisi šta pitaš. Iz iskustva znam da ti ništa ne pitaš bez veze. Haj sad reci šta si dalje htio jer sigurno ima još nešto.

– Dobro, nagovorio si me. Poljubio momak curu u vrat, a ona se strese i kaže:

– Joooj sva sam se natrnjačila.

– Šta kaže!?

– Sva se natrnjačila.

– Jesi li to vidio na internetu?

– Vidio u trineski, u autobusu, kakav crni internet.

– Dalje.

– Šta dalje.

– Ima li još?

– Ima. Uživo u radio program, koji govori o psima lutalicama, javlja se jedan i kaže kako ga strah tih cuka kojih je sve više po ulicama, u čoporima su i opasni i za djecu i za odrasle, razmnožavaju se. Ne prođe malo, u isti program se javlja drugi slušalac koji kaže: – Ja sam veterinar, i da zna onaj gospodin što je govorio za pse na ulicama da su ti psi kastrirani.

Malo kasnije se opet javlja onaj prvi, i veli: – Da ja kažem onom gospodinu veterinaru da se plašim da će me psi ugristi a ne jebati, samo da se zna i da ne bude zabune oko toga.

– Šta je pisac htio time da kaže?

– Plenum građana, seljačka buna… Kod nas je od seljaka najbolje pobjeći na selo, tu ih je najmanje i bezopasni su…

– A, ha… Ti znači misliš…

– Da će taj plenum biti kratak ko februar, bacanje prašine u oči jadnom i izvaranom narodu. A onda sve po starom…

– Dosta si ti o tome razmišljao, dok si zaključio to što si zaključio.

– Vidiš kakva nam je omladina. Ona se natrnjačila od poljupca u vrat i to u autobusu… Ovaj je jasno naglasio da se plaši pasa lutalica, i zbog čega… To smo mi, ko to ne vidi slijep je…

– Znači da smo se i mi na neki način natrnjačili.

– Tamam tako…

– Ja tu riječ do sad nisam ni čuo. To bi trebalo da znači da se naježila?

– Izgleda.

– Ako je tako kako kažeš, jadna nam majka.

– Ja samo vozim taksi i ponekad progovorim pokoju sa prijateljima…

– Vi taksisti ste lije lukave, sve znate, sve čujete, sve vidite…

– Čini ti se. Mi samo pokušavamo preživjeti kao i drugi…

– Ne reče mi šta misliš o ovoj revoluciji?

– Zar nisam…

– Ako i jesi ja nisam čuo…

– A ono trnjačenje…

– E ako je to onda mi je jasno…

– Ne možeš ti naše političare iznijeti iz njihovih fotelja ako i fotelje ne poneseš.

– A oni što su dali ostavke…

– Zajebali se. Vidjeli gori, prepali se seljačke bune… Sad da ih pitaš sad bi se vratili gdje su bili.

– Bi, ali više nema povratka…

– Doduše… Ne može se biti malo trudan…

Šefket T.