Što tehnologija više napreduje, to se pokazujemo kao sve veći idioti. Ne mi u Bosni i Hercegovini, već općenito. Sreća da YouTube i internet kao takav nismo imali u ratu: izginulo bi nas tri puta više u snimanju vlastite gluposti.

Onaj ko je spreman gol skočiti u snijeg dok ga prijatelj – saučesnik je preciznija riječ – snima mobitelom, samo da bi dobio svojih tridesetak sekundi slave na mreži ili nešto likeova cyber mahalaša sa Facebooka, taj bi bio u stanju 1993. kolo zaigrati na raskrisnici vidljivoj sa Jevrejskog groblja. Uh koliko bi gledatelja imao plesač kojeg, taman, kada se dobro uživio, metak pogađa pravo među oči.

Da sam ja doktor, kao što na sreću potencijalnih pacijenata nisam, sve i jednog što bi mi došao bolestan od hodanja u kupaćim gaćama po snijegu bih poslao kući bez dijagnoze i recepta. Eno mu kompjutera preko kojeg je gradu i svijetu pokazivao koliki je hajvan, pa neka ga mailom pregledaju oni što su mu pod snimak izazivanja upale pluća pisali da im je pravo cool. Lijekove može tražiti preko googla ili pitati na forumu ima li ko iskustva sa pokušajem smanjenje tjelesne temperature stavljanjem zimskog kaputa presavijenog na četvoro – pod jezik.

Andrew Keen, Britanac rodom, Amerikanac adresom, a Sarajlija u vrijeme studija, objavio je prije dvije godine knjigu Kult amatera, sjajno napisanu kritiku ere weba 2.0, svijeta u kojem se, pored ostaloga, uporno i krivo tvrdi da je internet pravo kao i, recimo, tekuća voda ili rad. Keen, naravno, nije nikakav zagovornik povratka u predmrežno doba, nije niti bez iskustva u kreiranju cyber svijeta – radeći u Silikonskoj dolini svjedočio je stvaranju weba 2.0 – ali nije slijep, niti se pravi da ne vidi kako, kao što glasi podnaslov njegove knjige, „blogovi, MySpace, YouTube i ostali savremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti“.

Šta, dakle, o nama, našoj kulturi i vrijednostima – ekonomije nemamo svakako – govore klipovi i fotografije snimljeni za sniježne opsade? Uglavnom ništa dobro. Elementarnu nepogodu, blokirane, smrznute, jedva funkcionirajuće gradove, svu silnu, veliku zimsku dramu koja je zadesila zatrpanu zemlju u kojoj ljudi umiru od hladnoće ili gladi, škole ne rade, a odjeli ortopedije prebacuju normu, „savremeni mediji koje stvaraju korisnici“ predstavili su kao vrhunac zabave za infantilne egzibicioniste,što ne bi bio neki problem da i oni porofesionalni, komercijalne televizije i portali koji žele proizvoditi vijesti, objavljivati komentare i reportaže, intervjue i izvještaje, nisu olako postali saučesnici u predstavljanju naše kulture nerada i površnih vrijednosti gorom nego što inače jeste.

Muharem Bazdulj je u, mislim, Oslobođenju, jednom napisao da internet, naravno, nije uvećao količinu ljudske gluposti, ali ju jeste učinio prisutnijom. Budala je, naime, vazda bilo. I nekada davno – kada su novinari amateri pisali za sebe i objavljivali nigdje, TV program uređivali profesionalci, a u njemu većinu prostora zauzimali oni što su uradili nešto važnije od, recimo, skakanja s krova u snijeg – javnost bi upoznavala i one što gutaju osigurače i čekiće, žene se za kokoši, sunčaju se na magistralama i iz samo njima znanih razloga obijaju led na rijekama i kupaju se na minus beskonačno. Samo što su svi ti „ljudi fenomeni“ – poput Branka Crnogorca Karelija, poznatog po tome što je u nekom restoranu pojeo prvo ćevape, pa tanjir i escajg – bili medijski incident. Danas, kada „MySpace susreće YouTube, Wikipediju, Google… Na steroidima“, kako je Keenu razvoj interneta opisao jedan od gurua cyber biznisa, su pravilo.

Ima u svemu ovome nešto što je rijetkim naivčinama koje stvarno misle da rad nije razonoda za budale, posebno zanimljivo. Kupali su se u ledom okovanom Splitu idioti u moru, bosanski idioti su samo šetali po snijegom zatrpanim ulicama jednako (ne)obučeni kao i Dalmatinci sa Nove TV, bordalo se po gradskim saobraćajnicama, a nakon onog što je probio led skočivši s prozora, još je jedna veća opština gologuzih sa krova pala u snijeg. Jedino što niko, ali niko, nije snimio sebe kako, recimo čisti snijeg ispred kuće, otkopava put do osamdesetdvogodišnje komšinice, radi, sve u svemu, nešto što je općenito normalno kada snijeg padne. Takve su snimale televizije i slikali fotoreporteri, da bi ih, onake promrzle, umorne, korisne, objavljivali uz sve one čiji je nadaleko čuveni šarm i duh pokazao kako je internet kao i dinamit: jedan od najzančajnijih izuma u povijesti čovječanstva, osim ako ne padne u pogrešne ruke.

Emir Imamović, radiosarajevo.ba