Još jedan decembar je prošao. Još jedna praznina u duši ostala. Jer, znaš decembar mi miriše na tebe. Na spokoj. Na porodicu. Na zagrljaj veći od kineskog zida. Zagrljaj koji štiti više od bilo čega drugoga. Decembar mi je i ove tmurne i teške godine koja je iza nas još više mirisao na tebe. Jedne teške godine si otišao zauvijek. Mirisao mi je decembar iako nikad nisam osjetila tvoj miris. Nedostajao si. Nedostaješ. Nedostajat ćeš.

Znaš da nikad nisam mogla da ti pričam, da ti se obratim kao da si tu. Znaš da sam mogla, možda lakše bi bilo. Kako su me samo prevarili sa onom vrijeme liječi sve. Ne liječi nego se haman samo navikneš da nekog nema tu. Da ga nema a trebao je. Znaš, trebao si mi. Da sam bar u fotografiju mogla gledati i pričati ti. Pričati o tajnama.Prvoj jedinici. Padu sa bicikla pa i o nekim plavim uvojcima…. Znaš, možda bi bilo lakše. Zato sad pišem. Pišem ali čini mi se da u duši ostaju neke neispričane priče.

Zato želim svima kojima neko nedostaje reći da ne bježe od osjećanja. Normalno je plakati. Normalno je plakati dok duši ne bude lakše. Normalno je plakati a i poslije toga se smijati. Sva osjećanja su za ljude. Može se nekad biti tužan a nekada sretan. Samo se ne treba stidjeti onoga što je u nama.

Znaš, mnogo smo nemarni postali jedni prema drugima. Gledamo samo ono na čemu možemo zamjeriti. Uvijek se može naći nešto da zamjerimo. Da ismijavamo. Izgleda da danas moraš biti „faca“ da bi pohvalio nešto. Rekao, samo naprijed ljudino možeš ti to. Lahko je nogu staviti ispred nekoga da bi on pao ali treba biti onaj koji će pružiti ruku i povući naprijed.

Znaš, bude mi žao što dragocjeno vrijeme trošimo na takve stvari. Bude mi žao što ne govorimo jedni drugima koliko se volimo. Mislimo ima vremena, a njega haman po najmanje ima. Tamam da ga ima i 100 godina tek kad nekog izgubimo shvatimo da vremena nije bilo. A da ga je bilo….

A da je vrijeme vratiti ja bih bila djevojčica koja trči tebi u zagrljaj. Grlila bih te toliko dugo da ne moram zamišljati kako decembar miriše. Rekla bih ti da je tvoj plavi džember najbolji džemper na svijetu i da ta flekica nastala od predugog naslanjanja na šporet najljepša moguća šara i da ti super stoji. Da je vrijeme vratiti svašta bih ja tebi pričala, bar to Bogu hvala znam. Mada kada razmislim da mi je vrijeme vratiti ja ne bih pričala, ja bih te slušala (možda to malo manje znam ali bih naučila). Upijala bih svaku tvoju riječ. Koliko puta sam slušala drugarice kako se žale da im je babo „očitao“ bukvicu a ja čeznula i za prijekorom tvojim. Kad bih vrijem vrijeme mogla vratiti ja bih te pustila da razmaziš mog sina i sa ponosom slušala „Mama nemoj me ružiti, djed me naučio“ i ne bih ga ružila. Obećavam ti da ne bih. Eh kad bih mogla vrijeme vratiti..Ali ne mogu..Ali mogu reći svima vama da odmah zagrlite svoju mamu, svog babu sve ljude koje volite i da im to kažete.

Mogu vam reći da kada ih nema nedostaju toliko da boli. Zato kad vas ruže vi budite sretni jer im je stalo. Zato, svako jutro ih nazovite i pitajte za zdravlje. Zato napravite krompirušu i idite da jedete sa svojim roditeljima. Jer sve sa njima je vrijedno. Najvrjednije. Čuvajte vrijeme provedeno sa njima. Ostavite telefon dok sjedite u njihovom društvu.

Ugasite televizor i držite mamu za ruku dok priča Popravite joj šamiju i poljubite u obraz.

Donesite babi poluver, nek obuče, da se ne prehladi. Volite ih. Volite ih. Volite ih i čuvajte ih. Kad ih izgubite Božijom voljom, opet ih volite jer ih imate i kad nisu sa vama.

„Svako ima nekog koga više nema ko što tebe imam i što nemam ja“.

(Samra Redžić)