Nakon džume namaza čekao je mlađi čovjek u hodniku džamije, pitao me imam li minutu za njega, rekao sam da imam; tražio je da sjednemo, sjeli smo, nakratko je zašutio i zatim je počeo pričati: „Zovem se Nusmir B. iz sela Bjelovići, općina Kreševo, Srednjobosanski kanton, znate gdje je to? (Klimao sam glavom.) To je nekih pedesetak kilometara od Sarajeva. Imam kćer koja ide u osnovnu školu, i tu u Kreševu moje dijete u školi uči i obrazuje se po nastavnom planu i programu Republike Hrvatske. Ja, efendija, nemam pravo to raditi svome djetetu, ako treba mene neka vode i u crkvu, i na misu, i na Božić, ali nemam pravo to raditi svome djetetu, da u školi (kao nastavu i lekcije) ima i maškare, i Božić, i Uskrs, i sveti ovaj, i sveti onaj, ja to ne mogu podnijeti i ne mogu to svome djetetu više raditi! Odlučio sam, od ove školske godine, ako Bog da, moje će dijete ići u osnovnu školu u Kiseljak, tu barem imaju dvije škole pod jednim krovom, a u Kreševu nema, bili bi sretni da u Kreševu postoji barem i to – dvije škole pod jednim krovom, ali ne postoji. Nas ima oko 20% i mi Bošnjaci u Kreševu ne postojimo, nema nas u obrazovnom sistemu, nema nas u zapošljavanju, nema nas u zdravstvu, mi ne postojimo. Mi smo diskriminirani. Da, efendija, oni će reći da moje dijete ako za Bajram ne želi ići u školu – i ne mora, bit će joj opravdano, ali nastava se nastavlja, tada dijete propušta gotovo duple lekcije itd. Ja to svome djetetu ne mogu više raditi. Upisao sam je u Kiseljak, nemamo od općine nikakve subvencije, kako će ići – ne znam, ali ja to njoj ne mogu više raditi, kako će… Ne znam, a morat će…”

Dok je pričao, suze mu u očima.

Ovo je jedna strana medalje života (ona tamna strana koju ne vidimo i zbog toga što nam guraju prste u oči i poturaju druge probleme) u Bosni i Hercegovini, u oba bh. entiteta, koja nam razotkriva svekoliku i neviđenu diskriminaciju koja se provodi nad Bošnjacima, koji u tišini vode svoj život i muku muču s ostvarivanjem osnovnih ljudskih prava. Ova kratka priča čovjeka iz Kreševa, koji se zatekao u mom džematu na džumi namazu, jer leži u bolnici Koševo (KCUS Sarajevo) zbog neke bolesti, je samo kap u moru sistemske nepravde i diskriminacije koja se provodi nad bošnjačkim narodom. Treba li uopće spominjati, po Bog zna koji put, svetosavizaciju naše djece u školama u RS? Ali, Republika Srpska je daleko! Upppsss, pardon, i ona je blizu, na Kozijoj ćupriji, ali Kreševo je u Federaciji, tu k'o biva mi imamo vlast zajedno s našim federalnim partnerom Hrvatima. Ali, mi o tome ne smijemo govoriti, ne smijemo se buniti, gotovo da ne smijemo o tome glasno ni razmišljati.

Samo suze u očima, vrele da vrelije ne mogu biti. Koje peku, a ne teku.

A tamo (na malom prostoru) gdje smo u većini, kada nam se i tu želi podmetnuti kukavičje jaje i kada mi reagiramo i kažemo da to nije u redu – onda, pored toga što smo označeni kao opasan faktor, suočavamo se s neviđenom mržnjom koja se plasira i, kao iz vagona, istresa po bošnjačkom biću, po njegovoj esenciji, posredstvom perfidnih, diseminirajućih kanala i morbidnih, zastupajućih i samodokazujućih likova. Mržnja izbija iz njihovih prsa (ili ono što njihova prsa kriju je još gore), pogleda, očiju, usta, jezika, ušiju, monitora, displeja, tastatura, antena, web portala; mržnjom se može definirati cjelokupna aktivnost te nakazne i napadne mašinerije koja je (samo)upregnuta u satanizaciji onih koji glasno ukazuju na svoja prava. Mržnja jednostavno postaje (njihov) kredo, to je dogma! Ako Evropom hara ravnodušnost, onda ovim prostorom hara mržnja.

Mržnjom je kontaminiran i ovdašnji medijski prostor. U to su nas ovih dana nedvojbeno uvjerili određeni web-portali. Neki od njih se posebno ističu, a to su web-portali radiosarajevo.ba, depo.ba i drugi (npr. bhmagazin.com). Ljudi misle da mogu javno psovati najveće svetinje, kao Boga npr. (psovka koju je depo.ba ovih dana imao u jednom svom naslovu, bez obzira što se radi o nekom saopćenju), da mogu davati najgnusnija, najgora imena i da će to proći pod krinkom slobode, demokracije itd. Ne, gospodo, savršeno je jasno da se radi o govoru mržnje i da to što vi radite je mržnja u čistom obliku. A sud bi, najvjerovatnije, trebao biti prava instanca preko koje bi smo uopće razgovarali.

Jedan od primjera govora mržnje je tekst Arnela Šarića – Sharana, objavljenog na portalima radiosarajevo.ba i bhmagazin.com. Tog momka pamtimo s FTV-a dok je pokušavao napraviti morbidan omladinski program, inspirisan „Nadrealistima” i tome slično. U hladnom zimskom vremenu, go je hodao po Grbavici i s uključenom kamerom zaustavljao ljude i tražio od njih intervju. Ljudi su se čudili, a gledatelji, oni koji su to mogli gledati, su ga sažalijevali. No, izvjesni se Arnel demaskirao, on nije jadan, on je opasan, on je vrijeđajući i prijeteći element, on je gotovo „fašistički podržavatelj”, on je samodeklarisani islamofob; treba pročitati njegov uradak u kojem je prevazišao i samog sebe: „Ja sam islamofob!” Užasno i opasno! Ovim bi se trebali pozabaviti organi i službe koje su zadužene za red, mir i sigurnost građana.

Da bi stekli barem mali uvid u ono šta tip govori, misli i osjeća – prenijet ću nekoliko njegovih kvalifikacija kojima se prvenstveno obraća reisu-l-ulemi i pojedinim uposlenicima IZ-e, ali i drugim građanima BiH: „Vi ste bezbožnici! Vi ste gadovi koji su zatrli sve božje u sebi, vi ste demonski kurvini sinovi, sljedbenici mašinerije samog PAKLA! Vi želite smrt, paljenje, žrtve, otkopavanje grobova i guranje kostiju pod nos… A ja sam VAŠ NEPRIJATELJ! Ja sam NEPRIJATELJ Cerićev! Ja sam NEPRIJATELJ…” Arziju Mahmutović naziva „zakrabuljenom spodobom“, a imame koji obavljaju dženaze naziva „đavoljim okotom“. Je li ovo govor mržnje? Suvišno je i odgovarati! Zato pozivam odgovorne i referentne službe IZ-e da se obrate organima pravosuđa i sigurnosti. Kao uposlenici IZ-e, ali, prosto i kao vjernici, trebamo zaštitu od navale svekolike mržnje i ovakvih nasrtaja.

Državo, zaštiti nas!!!

P.S. Njegov tekst, s njegovog bloga na radiosarajevo.ba, prenijelo je i preporučilo nekoliko web portala, prije svih web portal radiosarajevo.ba. A da kažem nešto i o portalu radiosarajevo.ba, prije svega, njegovom uredniku. Samo nešto, vrlo malo ću reći od mnogo toga što bi se moglo reći, a što će biti dovoljno za uvid i još „veće” čuđenje. Urednik radiosarajevo.ba je sličan lik – „raspop” Kenan Efendić. I on ne može zatomiti svoju mržnju. S vremena na vrijeme obaspe javnost svojom patologijom duha. „Odškolovan” u GHB medresi, jedno vrijeme nakon medrese kao honorarni imam radio u jednom sarajevskom džematu i momak najednom sve zanijekao i ostavio, što ono kažu raspopio se ili rashodžio, a sada radi to što radi.

„Svaka čast” Kenan efendija!

Muhamed Velić