Čovjek koji je okončao jedna vijek, a započeo drugi, koji je trčao iz pobjede u pobjedu, veliki vladar koji je dobio titulu Fatih, u svome srcu gajio je ljubav prema siromašnim  pobožnjacima. Veoma je volio da razgovara sa njima i d a ih daruje.
Jednog dana pred Fatih-sultanom pojavi se čovjek u otrcanoj odjeći… Želio je da se okoristi o darežljivosti sultana:
– Cijenjeni Sultane! Ja sam tvoj brat, podari mi nešto!
Darežljivi padišah odmah naredi da se ovom čovjeku da jedan zlatnik… Međutim, ovaj nije bio neko ko će se zadovoljiti jednim zlatnikom. A i usta su mu znala plaho govoriti:
– O, padišahu svijeta, zar priliči jednom slavnom vladaru kao što si ti da svom bratu da ovako malo novca?
Na svijetlom licu Fatih-sultana prošeta nur.  Reče:
– Kako to biva da smo ja i ti braća?
Čovjek je bio uporan:
– Moj sultane, zar Adem nije i tvoj i moj otac, i zar nam Hava nije zajednička majka?
Fatih se slatko nasmija:
– O, brate, ne potcjenjuj pare koje sam ti dao! Jer ako ostala braća čuju, neće ti pripasti ni toliko… Zato hajde uzmi ovaj zlatnik  i  izgubi se odavde dok te niko ne vidi!