Poznato je da su za vrijeme Otomanske imperije Jevreji doživjeli svoj kulturni procvat, na Balkanu, pa tako i u Srbiji. A za vrijeme nacizma i vlade Milana Nedića u potpunosti bivaju uništeni. Episkop Nikolaj Velimirović, za zasluge Srbije – „budnu stražu na kapijama Evrope, da plemena slabije rase i niže vere ne bi uznemirivali krštenu Evropu u njenom mirnom razvijanju i napredovanju“, 1934. godine dobiva visoko odlikovanje od vrhovnog demonskog propagatora antijevrejstva – Adolfa Hitlera, osobno.

Srbija u toku 2. svjetskog rata postaje prva Judenfrei država u Evropi. U post – titovskoj eri prisutna je izražena ambicija da se u sklopu reafirmacija četništva provode abolicija nedićevaca i ljotićevaca od saučesništva u pogromu nad Jevrejima.

Plasira se teza da su ih hapsili i ubijali samo Nijemci i ustaše, a svi građani Srbije su ih štitili i sakrivali. Kao posljedica te „brižnost i humanosti“ Jevreji su skoro iskorenjeni. Na prostoru bivše Jugoslavije tokom 2. svjetskog rata ubijeno je 95% Jevreja koji su prema popisu stanovništva iz 1931. živjeli na tom području“ (o tome je pisao i njemački nedeljnik Der Spiegel).

Ilustracija „prijateljske“ spasiteljske blagorodnosti srpske pravoslavne duše: „Jedan srpski policajac pohvalio se da je tog dana (Beograd, 1942.) zaradio 25. 000 dinara. Pronašao je tri skrivena jevrejska lica kod jednog srpskog bračnog para i za svakog od njih dobila po 5. 000 dinara.“ (Svjedočanstva, A. Ajzinberg, j. Almuli).

Od 56 sinagoga porušenih u Srbiji, 40 ih je srušeno nakon 2. svjetskog rata, posebno poslije 1948. godine. Bila je to jasna poruka i „bratska“ čestitka uz proglašenje nezavisnosti Izraela formirane država izvan granica Evrope, na području zapadne Azije, na obalama Mediteranskog mora, sa granicama koje su činile Sirija, Jordan, Egipat, te Zapadna obala i pojas Gaze, kao enklave nekadašnje palestinske države.

U Srbiji izumiru posljednji svjedoci Holokausta, a imena njihovih rijetkih potomaka pojavljuju se na prijetećim spiskovima rasonalista, neonacista i okultnih grupa. 1991. godine u uslovima agresorskog rata uslijedilo je novo raseljavanje preostalih Jevreja širom svijeta.

Tokom agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine Jevrejsko groblje u Sarajevu je od srbočetničkih formacija oštećeno, minirano i zloupotrijebljeno kao ratni punkt za bombardovanje civila u gradu Sarajevu. Očigledni primjer „tradicionalnog srpskog poštovanja svetosti mrtvih“.

Lažno prijateljstvo i perfidna srpska asimilacija doprinijeli su kvarenju izvornog identiteta Jevreja, napuštanju tradicije i zakona kašruta. Neki se Jevreji time još i hvale. Istovremeno, još vjeruju da će ih Bog štititi voditi kao „odabrane“.

U Srbiji su Jevreji izloženi otvorenom antisemitizmu (diskriminaciji, predrasudama) na stranicama interneta (Rasonalisti; Zbor). Cionizam se koristi kao motiv za nabrutalniji antisemitizam u literaturi (Himmler, Hitler, Aleksandar Istarhov; Protokoli).

Manipulacije srbijanske Vlade, sračunate na izbjegavanju odgovornosti za rat na prostorima bivše Jugoslavije, razaranje gradova, sela, mostova, džamija, mezarja, te svirepo ubijanje i raseljavanje stanovništva na genocidnoj osnovi, vode Izrael u atmosferu dodatnog međunarodnog kompromitiranja jevrejske države zbog podrške četničkom terorizmu i genocidu nad Bošnjacima – muslimanima koji udruženo i negiraju.

Šestog novembra 2006. godine, u svojstvu ministra inostranih poslova Vlade Srbije, Vuk Drašković održao je srceparajuću predstavu: „Ne mogu da umirim emocije, jer sam u Jerusalemu, i to prvi put u svom životu. Primite, međutim, ovu činjenicu kao relativnu, jer sam, duhovno, od dana rođenja, bio u Jerusalemu i u ovoj Svetoj zemlji. Iz istog razloga, uslovno je i relativna i svaka egzaktna priča o vezama Srba i Jevreja. Velika poema o bratstvu Jevreja i Srba tek traži svog autora.“

Dvadesetak godina ranije ostavio je iza sebe Drašković sličan „biser“: „Svaka stopa Kosova za Srbe je Jerusalim: nema razlike između patnji Srba i Jevreja. Srbi su trinaesto, izgubljeno i najsrećnije pleme Izrailjevo“. Dirljivo!
Srbi za gubitak Kosova krive upravo jevrejske proroke koje niti slijede niti uvažavaju, iako ih smatraju pretečama izabrane varijante „svoga“, „nebeskog“ hršćanstva. Takve paradokse historija nije registrirala. Uzroke treba potražiti u obostranoj neprispjelosti kvintesencije humanosti. Na prvi pogled čini se da Jevreji nisu dvolični u tom (ne)prijateljstvu. Ali, uvijek igrajući poker s više (su)igrača i kečeva u rukavu, oni prihvataju svako (ne)prijateljstvo koje će im u miraz donijeti nove asove nobelovski uobličene genijalnosti i priznanje superiornosti.

Bogumili su bili najbliži prvobitnim i najboljim Jevrejima, Esenima. Kada su svirepo ubijali Bogumile, s njima su Nemanjine horde zatirale najbolje karakteristike jevrejvstva. Po istom receptu kako su iskorjenjivali Bogumile, Srbi su se okomili na najbliže potomke Bogumila – Bošnjake – muslimane. Četnička mizantropija zaudara zadahom skorenog ispražnjenog razuma zaustavljenog na držci noža. To je sva suština „srpske vjere i srpskog junaštva“, na kojima je sazdana ideologija svetosavlja – krivoslavlja, čijem krštenju i blagoslovu svečani ton daju arhidemoni Amfilohije Radović, Vuk Drašković, Dobrica Ćosić, Milorad Dodik, i židovski kum Avigdor Liberman poznat po ideji da se na Gazu baci i atomska bomba, a trenutno obavlja funkciju ministra inostranih poslova u Izraelu.

Nakon 2. svjetskog rata čak 17 Jevreja – četnika su osuđeni za ratne zločine. Ukupan broj Jevreja pridruženih četnicima nije moguće utvrditi, kao ni kod Srba koji su preko noći postojali partizani, ali na osnovu detalja da je nakon izdržane dvadesetgodišnje kazne Rudi Klopfer otišao u Izrael, svjedočiti u prilog tezi o sferama presudnog utjecaja na formiranje četničko – jevrejskog prijateljstva.

Zato ne začuđuje što se u Izrael prenio duh uperen protiv Tita i Jugoslavije. Međutim, s obzirom da se jedan dio Jevreja priključio jedinicama NOV-a i da su se spasili zahvaljujući Titovim partizanima, a ne Dražinim četnicima.

Otuda i Titova osjetljivost na (ne)prijateljske tonove protiv njega od strane Jevreja. Čak i za naizgled bezazlen sarkazam moglo se pasti u nemilost čuvara ugleda Maršala i dospjeti na Goli otok.

To se donekle moglo i razumjeti. U NOR-u je učestvovalo ukupno 4. 572 Jevreja (poginulo 1. 318), od čega u NOV-u 2. 993 (poginulo 722), a u NOP-u 1. 579 (poginulo 596).
Tito je stalno ponavljao da je plaćena suviše visoka cijena slobode da bi se bilo kome dopustilo da se poigrava time. Ali danas srpski historičari i političari pretjeruju i manipulišu brojkama, kako učesnika, tako i žrtava u NOR-u. A da iskreno analiziraju i učešće drgih naroda koji su učestvovali u NOR-u i koji su u istom i stradali došli bi do zaključka da su drugi narodi u odnosu na Srbe (procentualno) bili više antifašisti nego Srbi koji su po njihovim historičarima i političarima bili i heroji i žrtve, a nikako zločetnici.

Najbolji primjer kako i koliko posvećuju pažnju Jasenovcu, (u kome su svi redom stradali), ali ne spominju pokolj Bošnjaka – muslimana, Pljevlja, Čajniča, Foče… Ne spominji ni Blajburg misleći da je to „hrvatska stvar“, jer su tamo stradali Hrvati i njihove ustaše, a u tom (z)bijegu bio veoma veliki broj četnika koji su bježali bezglavo, zbog zločina koje su (po)činili.
Uočljivo je da se u opticaju pojavljuje adekvatna sintagma, četničko – jevrejskog (ne)prijateljstva. Opravdanost te formulacije može se naći i u argumentu da se u privatnom enteriju jedne istaknute ličnosti srbijanske diplomatije u Izraelu nalazi slika Milana Nedića, generala i političara u Srbiji tokom 2. svjetskog rata. Onda i ne treba da čudi kad se u Izraelu uhapsi ratni zločinac optužen za genocid počinjen protiv Bošnjaka – muslimana u Srebrenici, ko može isključiti mogućnost da se možda ne kriju i desetine drugih koji su bili u četničkim hordama koje su harale po Bosni i Hercegovini.

Isti lobistički krugovi koji nisu drugo do nastavak rasističko – nacističkog Trećeg Reicha, (gle apsurda, na tlu zemlje s narodom koji je izgubio 6. 000. 000 svojih pripadnika), zamalo su osujećeni u realizaciji plana da se u Izraelu nađe manijakalni zlikovac Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan. Isti krugovi su u toku rata organizirali izvoz artiljerijskih projektila koji su padali po Sarajevu i njegovim stanovnicima. Preko istih krugova, osim oružja, paravojnim jedinicama veleizdajničke početničene JNA slani su ukrajinski, bjeloruski i ruski veterani, „psi rata“, izašli iz afganistanskog i čečenskog pakla, da pomognu „pravoslavnoj braći“ u bombardovanju, klanju, protjeravanju nedužnog bošnjačkog stanovništva po cijeloj Bosni i Hercegovini.

Ono u čemu bi Srbi i Jevreji doista mogli biti (ne)prijatelji odnosi se na bezosjećajnost kod većine pripadnika ta dva naroda. I Srbi i Jevreji govore o „svom“ genocidu, ali ne o onome „tuđem“ kojeg su oni (pro)izveli.

Izrael pa i Republika Srpska dobiše „ključ u ruke“ „države“ na otetim i etnički očišćenim teritorijama. Na primjeru Izraela Dodik u Bosni i Hercegovini pokušava dobiti koncesiju na još jednu državu poput Palestine na jednom dijelu Bosne i Hercegovine. Zato se izraelski, a i srpski narod ne može suosjećati s Palestincima niti sa Bošnjacima – muslimanima koji se bore za vlastitu nezavisnost u vlastitoj državi.

Znaju oni da i Palestinci, a i Bošnjaci – muslimani žele (o)čuvati državu u kojoj mogu živjeti zajedno sa ostalima. Već preko 63 godina egzistira Izrael na tlu biblijske Palestine. Palestina je država u kojoj su Jevreji dobili azil, a oni je ipak na sve moguće načine prisvajaju, a Palestince su strpali u zatvorska naselja. Bosna i Hercegovina je također dala azil mnogim Srbima, Crnogorcima i Hrvatima koji eto stoljećima u njoj žive i iznutra je rove, prave jazbine koje žele pripojiti „svojim“ matičnim državama iz kojih su njihovi pradjedovi pobjegli.

U Bosni i Hercegovini stoljećima žive Bošnjaci – muslimani, Srbi – pravoslavci i Hrvati – katolici i ostali, a onima koji ne žele da im je Bosna i Hercegovina domovina neka idu široki im bili puti.

U Palestini kao i u Bosni i Hercegovini mnogi Izraelci, kao i Srbi znaju i osjećaju, težnje drugih, jer ih je (na)učila historija, koju su im njohovi učitelji pogrešno i lažno prenosili. Oni su im govorili: „Da su Izraelci kao nacija vodili borbu protiv terorista u Palestini, a Srbi da su vodili ratove protiv dahija („Poturica“) u Bosni i Hercegovini“. A historija nam je potvrdila da se čitavo vrijme bila bitka i vodila borba nacija protiv nacije. Historija nas je (na)učila ko je bio agresor, a ko žrtva u tim bitkama i borbama.

Ako borba u Palestini kao „de facto“ preraste u „de iure“ , što srpskim liderima iz Republike Srpske možda upravo izraelski prijatelji savjetuju kako da to primjene na Republiku Srpsku. Zato Izrael i lobira kod Srba da utiču sa svojim vetom na nepriznavanju Palestine od strane Bosne i Hercegovine dok plan ne bude u potpunosti izveden, totalna okupacija i prisvajanja Palestine.

Postoji jedna mala ali velikog značenja definicija Jevreja za Palestinu, oni kažu: „Država, da; puna nezavisnost – ne; međunarodna kontrola i pomoć – da; rat za teritorije i guranje Izraela u more – ne.“

Što se tiče Bosne i Hercegovine i o njoj imamo „srpsko – hrvatske“ definicije, puno starija od jevrejske, a to je da Bosnu i Hercegovinu otjeraju sa granace Drine, Une, Save, mora, odnosno Bosnu i Hercegovinu (po)cijepati na više dijelova.

Bosna i Hecegovina je uvijek pa će i u buduće da nadživi svoje dušmane, a „srpsko- hrvatske“ definicije, a želje će ostati puste želje koje će otići na smetlište historije.

Ako je duhovnost ona spona među Jevrejima i Srbima, utemeljena na Bibliji, onda se mora uočiti da upravo što Srbi žele izdvojiti kao svoju nadraslost nad Jevrejima, kroz Novi Zavjet.
Hrst nije odobravao ubijanje, a određeni od savjesti samosvjesti pojedini Srbi formiraše vojsku koja je sklona da ubija čak i djecu, što su dokazali na Balkanu. Kakva je to vjera u Boga koje se opravdavaju takvi zločini?

Zar u 21. stoljeću narod može biti toliko slijep da se ne ogradi od svojih „pastira“ među kojima je i Amfilohija (ratnik u mantiji) koji se brine za dušu jednog ili više zlikovaca odgovornih za smrt desetine hiljada nevinih ljudi, žena, djece?

Kako objasniti da se bilo ko iz Izraela pojavljuje u ulozi zličkovačkog skrbnika (štićenika)?
Zbratimiti (č)etnički očišćenu Banja Luku s izraelskim gradom Modi'inom, kad se prevede u pravnu nomenklaturu, znači amnestirati genocid. Na sramotu da je svim lažnim izraelskim patriotama koji učestvuju u takvim „bratimljenju“! Zar postoji dozvoljeni i nedozvoljeni genocid? Zar svako dijete nema svoje ime?

Zar Bošnjaci – muslimani nemaju pravo na svoj Jad Vašem?

Kusturica Nemanja podiže „Kamengrad“ umjesto da na Drini podigne muzej genocida u kome je potrana i njegova loza. Licimjerstvo Evrope, tačnije Francuske, poznate po pokolju Hugenota, ide dotle da Kustirici dodjeljuje odlikovanja i titulu viteza, a ima i onih država koje mu dodijeliše titule (po)časnog doktora. Naravno, koljački mentalitet podupire jedan drugog.
Nisu svi krivi za razaranje i zločine, ali kada su birali svog vožda Miloševića građani Srbije morali su znati da bi sva njegova odgovornost mogla postati njihova odgovornost (kolektivna, a ne pojedinačka odgovornost). Kad ih je NATO bombardovao bilo je to i zbog njihovog licimjernog pristajanja na ratna pustošenja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu. Da su bili samosvjesni, ne bi posegnuli za silom. Vjerujući u laži, (srpskoj vrlini koju je otac nacije Ćosić najbolje opisao) svojih crkvenih opsjenara, oslonjeni na lascivnu fantomsku vezu s „prijateljima“, smatrali su da su sa samododijeljenom atribucijom nebestva, dobili moć i pravo samog Demijurga (tvorca, stvaraoca) da odlučuju o životu i smrti. I više od toga, da bolesnom maštom obogate raznovrsnost nasilnog umiranja, čak i nejači kojoj ne dadoše ni posljednju kap majčinog mlijeka da ponesu na onaj svijet.

Od suštinskog je značaja pitanje: Da li Jevrejima odgovara prijateljstvo sa ekstremnim Srbima koji su za narednih hiljadu godina navukli prokletstvo na čitav svoj narod? Srbija danas, nakon što je legitimizirala četništvo, ne baštini više ništa od antifašističke tradicije svih naroda Jugoslavije koji su dali svoj doprinos u pobjedi nad nacizmom. Zato Vlada izraela pravi katastrofalnu grešku kada na bilo koji način označava Republiku Srbsku stvorenu genocidom od strane onih s kojima se bratime i uzajamno posjećuju.

Spram statusa nezavisne države Palestine u granicama iz 1967. godine podržati Republiku Srpsku znači klasičan auto – gol.

Gospodin Šimon Peres može primiti milorada Dodika negatora genocida u (ne)zvaničnu privatnu posjetu, ali ukazati mu audijenciju kao državniku je presedan za sebe, koji još jednom potvrđuje o kakvom dobitniku Nobelove nagrade za mir je riječ.

A nobelovcu Ginteru Grasu koji je sa svojom proznom poemom „Ono što se mora reći“ u stvari opisao „hipokriziju Zapada“ u vezi sa izraelskim nuklearnim programom označivši jevrejsku državu kao prijetnju ionako krhkom svjetskom miru. Jevreji ga optužiše za antisemitizam, a izraelski premijer Benjamin Netanjahu (bomba koja hoda) je Grasa kritikovao kao gledalište „neznalačka i nepoželjnog“ u Izraelu.

Pitanje Peresove odgovornosti za Sabru i Šatilu nikada nije postavljeno, kao ni za smrt ubijenog predsjednika Jichaka Rabina.

U školama u Srbiji i tamo gdje se koriste srpsko – četnički, politički programi se ne nazire ni trag namjere da se nove generacije za dobro čitave srpske nacije i cijelog modernog svijeta obavijeste o zločinima koje su njihovi bliski preci, bliži i daljni rođaci, počinili. Njihovi očevi, braća, bliži i daljnji rođaci jučer su klali trudnice i tek rođenu djecu. Ta djeca koja nisu preživjela zločine imala su srce, dušu, i za njih se nije brinuo Amfilohije Radović, mitropol crnogorsko – primorski koji je više od dvije decenije u vrhu SPC-a. Ali, prema njegovim odnosno SPC-e riječima: „Dužnost je crkve da brine o svakoj duši pod kapom nebeskom, a kamoli o dušama ljudi koji su njeni članovi.

Sve ostalo pripada onima koji se bave drugim pitanjima i stvarima“, odgovorio je mitropolit Amfilohije na pitanje da li će njegova izjava o nuđenju utočišta tadašnjem bjeguncu od suda u Den Haagu Radovana Karadžića štetiti ugledu SPC-e (Srpske pravoslavne crkve) i njemu lično.

Mitropolit crnogorsko – primorski je potvrdio da mu je Karadžić prijatelj i zemljak, kao i njegova rodbina, i da ga ne doživljava kao ratnog zločinca.

Kako će Karadžić biti ratni zločinac kada nije ubijao Srbe i Crnogorce nego ih je udružio da oni likvidiraju druge i drugačije, a sve (za)crtane teritorije otmu od nesrba, a njih (č)etnički protjeraju, likvidiraju…

U pogledu izopačenosti vladike Vasilija Kačavende još manje ima mjesta dilemi da je riječ o kriminalnom dekadentu kom bi sud svake demokratske zemlje presudio doživotnu zatvorsku kaznu. Umjesto toga Vlada, odnosno Dodik mu je dao dobru (do)životnu penziju i imanje otetu od bosanske bijede.

Ako se već ne distanciraju od svojih zločinaca, to nedvojbeno znači da se crkveni velikodostojnici idenficiraju sa njima, na što se i ponose. Prilikom naglašavanja srodnosti sa Jevrejima, tačnije, sličnosti u stradanju, kvazi – umno se prećutkuje stradanje drugih od Jevreja i Srba.

Mada u međusobnom komuniciranju, slavljenju, pjevanju, biva i (po)hvala i nagrada onim Srbima koji (u)činiše genocid i Jevrejima koji genocid negiraju.

Očevidci smo kako se slavi politička i vojna „pobjeda“ Karadžića, Plavišićke, Mladića i puno oni koji su se sakrili u mišije rupe ili uživaju u luksuzu zatvorskih ćelija kao ubice koji su učestvovali u stvaranju genocidne tvorevine zvana Republika Srbska.

Predsjednik Dodik je izabran i postavljen na bedeme (č)etničke tvorevine da čuva i brani tu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku, naoružan topom mržnje uperenim prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima – muslimanima koji vole i prkose svojim dušmanima. A da bez tog topa ne može možemo se uvjeriti i po tome, jer taj top uvijek vuče za sobom bilo gdje da ide. Taj top je vukao u Srbiju, Rusiju, Ameriku, Izrael.., a kada putuje po Bosni i Hercegovine i svom (bl)entitetu od topa se ne odvaja.

Top dobro puca, jer ima dobru poslugu, artiljeraca koji ga s đuladima propagande dobro poslužuju. Zato ga često i čujemo kad puca po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjacima – muslimanima.

Zna Dodik da je učinjen genocid u Srebrenici, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zna Dodik ko su bili arhitetkti, sa njima je putovao i određivao plac toj sramnoj kući i imao je svoj udio sa ostalim izvođačima sramnog i zločinačkog projekta. Zna Dodik da je to (u)činio narod kome i on sam pripada. Zna Dodik da je napad najbolje sredstvo za odbranu, zato top ne prestaje da puca, ali u prazno, jer svaki puta (pro)fula metu.

Dodik i njegovi artiljerci ne vole Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake – muslimane, jer ih nisu uspjeli sve okupirati i likvidirati. Bošnjaci – muslimani (od)braniše i sebe i svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu da ne budu robovi srbocrnogorskim četnicima.

Dodikovo topništvo i pucanje je pucanje u prazno, ono ga održava na vlasti zbog srpske zablude.

Zato ovdje treba postaviti recipročno pitanje: Da li Srbima imponuje savezništvo (makar znali da je ono iz interesa) onih koji su cijelom svijetu okrenuli leđa i od kog je svijet digao ruke i na kog sam Bog tako često mora podići ruku?

Najveći grijesi Jevreja su transparentni, detaljno opisani u Mojsijevom Petoknjižju.
Nikakvo mjesto za sumnju ne ostaje da su nad Međanima pripadnici Izraela počinili totalni genocid. Bezuman, najstrašniji moguć, koji nije mogao proći bez posljedica.

„Ko god se nađe, bit će proboden, i djecu će im smrskati pred očima, opljačkati kuće, i žene će im sramotiti.“ (Izaija, 13, 16).

I zaratiše na Međane kako zapovjedi Gospod Mojsiju, i pobiše sve muške. I zarobiše sinovi Izraelski žene Međanske i djecu njihovu, i zaplijeniše svu stoku njihovu, krupnu i sitnu, i sve blago njihovo. A mjesta njihova u kojima življahu i gradove njihove popališe sve ognjem.

Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske, generale i centurione, koji se bijahu vratili. Reče im: „Što! Na životu ste ostavili sve žene! Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarce ostavite na životu za se.“
Izraelski muškarci su se upuštali u veze sa Međankama koje su obožavale drugoga boga, pa je te žene Mojsije kaznio tako da im je za osvetu pred očima ubijao njihovu mušku djecu, a zatim i njih, osim 32. 000 djevica koje je oteo u ropstvu. Koliko je onda pobijeno dječaka, žena, muškaraca? Kako su utvrđivali koje su žene „poznale“ muškarca?

Biblija je najviše čitana knjiga. Koliko je fanatika bilo potaknuto u svojoj okrutnosti nakon čitanja ove „svete“ knjige?

Nakon što je već pobio 40. 000 pješaka, David je naredio da 7. 000 konja osakate presjecanjem tetiva.

U Knjizi Jehošue nunova, (glava 10.), osmotre li se opisi osvajanja gradova Haj, Gabaon, Lahiš, Lebna, Jeriho, Eglon… najčešće te opise prate završne riječi: „I isjekoše sve oštrim mačem, sve duše što bijahu u njima… Pobi Jehošua narod njegov, da ne osta ni jedan živ. I David uze caru njihovu s glave krunu, tešku talanat zlata i drago kamenje bijaše na njoj, i metnuše je na glavu Davidu, i odnese iz grada plijen vrlo velik. A narod što bijaše u njemu izvede i isječe ih pilama i gvozdenim bradvama i sjekirama. I tako učini David svim gradovima sinova Amonovijeh.“ (Druga knjiga Dnevnika, glava 20., stih 3.).

Nije li to ono u čemu Srbi traže uporište za tezu o sličnosti s Jevrejima? Kako i na koji način Jevreji osvajaše gore nabrojane gradove, uz činjenje genocida na sličan ili još gori način Srbi osvajaše bosansko – hercegovačke gradove čineći najveće zlo – genocid. Ako je riječ o bratstvu i solidarisanju u zločinstvu, utoliko gore po vojno bratstvo, tj. srbočetničko – jevrejsko prijateljstvo.

Radi ravnopravne zastupljenosti istine, ono bi se moglo zvati i crnogorskočetničko – jevrejskim savezom.

Radovan Karadžić je porijeklom iz Crne Gore, kao i njegov vjerni izvršilac najbestijalnijih zločina nad civilnim stanovništvom sarajevskog naselja Grbavica, Veselin Vlahović, s nadimkom Batko, i svi oni koji su isto to ili još gore činili nad Bošnjacima – muslimanima i oni su „batke“ i heroji kod Srba.

Ovo govori o društvu bez katarze.

Predvođeni kvazipolitičarima Slobodanom Miloševićem i ocem srpske nacije Dobricom Ćosićem, Jugoslavenska narodna armija (JNA) je brutalnim vojnim prevratom i veleizdajom srpskih generala pretvorena u armiju srbocrnogorskih četnika, samozvanih osvetnika „ugroženog pravoslavlja“

Što je historijski „dobro“, zbog samih Srba i njihovi (ne)prijatelja, postigli su suprotan efekat, a sebe su pred sudom pravde i javnosti pa i historije markirali kao protagoniste političkog sotonizma kao forme krajnjeg nečovještva, nažalost kod Srba junaštva i to nečovještvo (junaštvo) koristili su u svih jedanaest genocida nad Bošnjacima – muslimanima koji su živjeli na širem dijelu Balkana (Sandžaku, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Srbiji…).

Kada je u Izraelu gostovao Vuk Drašković, politički vođa i osnivač Ravnogorskog pokreta, čije su horde palile i u crno zavile Vukovar, Dubrovnik, Goražde, Foču, Sarajevo, Srebrenicu, s namjerom da lobira za Republiku Srpsku, nabrojavši sve srpske Jevreje naseljene u Izraelu, išao je čak dotle da drsko predloži da se iz Udruženja useljenika iz ex – Jugoslavije izdvoje grupe iz Srbije, – što je prema dominaciji srpskih Jevreja i broju ostalih koji su pod pritiskom napustili Udruženje uglavnom već odavno realizirano s namjerom da se i u Izraelu likvidira sve što je preostalo od antifašističke tradicije Titove Jugoslavije.

Ostaje da se zaključi do kojeg stepena je četništvo involvirano u međunarodne odnose između Izraela i Srbije. Da je vođena drugačija politika ne bi od 4. 000 Bosanaca koliko ih je 1992. godine stiglo u Izrael od njih ostalo samo nekolicina. Jednima je bila upućena dobrodošlica, a drugima marš iz Izraela.

Nakon što su izbjegli iz Bosne i Hercegovine kao žrtve genocida, još ih se obeshrabruje i raznim hajkama, prijetnjama i dezavuisanjem nastoji prisiliti da ne govore o svom stradanju i stradanju članova svojih porodica i ostalih nedužnih sugrađana.

Takav odnos prema Bosancima/Bošnjacima – muslimanima predstavlja vrhunac naciostoidnog sarkazma i psihopatskog sadizma u Izraelu, za kojeg tvrde da je jedina demokratska država na Bliskom istoku.

Izraelski zvaničnici su dobro informisani (imaju najbolju obavještajnu službu na svijetu), i nemoguće je da ne znaju s kim se bratime. Predstoji im delikatan diplomatski potez da se izjasne i redefiniraju zvanični stav prema rasizmu, nacizmu i genocidu.

Ako ih ne iritira to što u 21. stoljeću srbijanski hršćanski „sveti otac“ Filaret (fotografiran u ratu s „kalašnjikovom“ o vratu) otkriva spomenik u selu Štitkovu kod Nove Varoši četničkom koljaču Vuku Kalaitoviću Kalaitu, komandantu 2. miloševskog četničkog korpusa, odgovornim za masakr nekoliko hiljada Bošnjaka – muslimana u Sandžaku i Bosni i Hercegovini tokom 1943., pa ih ne uzbuđuje posebno čak ni prisustvo istih u samom Izraelu, poput Aleksandra Cvetkovića, krvnika iz vremena pokolja nad stanovnicima Srebrenice, 1995., moralo bi ih zabrinuti da li njihovo nipodaštavanje genocida nad drugim narodima neće lančano povući reakcije nipodaštavanja Holokausta.

A da se Holokaust i Jasenovac (Donja Gradina) dogodili i da je to bio genocid je istina, a u Bosni i Hercegovini (Srebrenici) nije bilo genocida, to svakodnevno brblja negator Dodik kome se pridružio Arije Livne (srpski Jevrej), senator u Republici Srpskoj i šef privrednog predstavništva Srpske u Izraelu.

Za odnose između Republike Srpske i Izraela je rekao: „Da su malo komplikovani, jer Republika Srpska nije država, već entitet u državi Bosni i Hercegovini, što otežava odnose koji bi bili na najvišem nivou ukoliko bi se radilo o dvije države“.

Interesantno, da Arije Livne kao senator Republike Srpske, priznaje Bosnu i Hercegovinu kao državu, ali ne i genocid koji se dogodio u njoj i tako nastao genocidni (bl)entitet u kome i on može biti senator.

I Emil Vlajki koji ni sam nezna ko je i šta je, brani „srpstvo“ po internetu i pisanjem amaterskih knjiga koje osim „srpstva“ nikakve akademske podloge nema (npr. ‘Demonizacija Srba’). Interesantno je da se Emil u bivšoj Jugoslaviji izjašnjavao kao Jugosloven, Jevrej, Hrvat, pa čak i Srbin. A da paradoks bude veći izabran je kao podpredsjednik Republike Srbske u ime Hrvata koji i da nema u Rebublici Srbskoj.

Iz ovoga se vidi da je u pitanju ionako poljuljan kredibilitet Vlade jevrejske države koja svakodnevno gubi nakolnost članica Ujedinjenih nacija. Tragična iskustva izraelskog naroda trebala bi biti sasvim dovoljna opomena. U Evropi pravo humano prijateljstvo trebaju ponovo tražiti tamo gdje su ga uvijek imali, u Bosni i Hercegovini, (Sarajevu), na Bliskom Istoku, u svojoj kući, ruku prijateljstva, ruku pomirenja, trebaju pružiti svojoj najbližoj okolini, u Gazi i Ramalli.

Tada im neće biti potrebni lažni rođaci iz (ne)postojećeg, po potrebi izmišljenog trinaestog plemena. Imaju suviše problema i svojih ekstremnih antihumanih bradatih duhovnika, da bi im bio potreban nečiji tuđi zloćudni dušebrižnik koji od njih „nižih“, Semita, štiti „krštenu“ bjeloputu Evropu, u kojoj za „viteške“ pokolje jedni đenerali odlikuju u nečovještvu ravne sebe.

Prilikom pisanja ovog članka bavio sam i pisanje mr. sci. Marjana Hajnala, autora bez dlake na jeziku, saradnika Međunarodnog instituta IFIMES, (Međunarodni institut za balkanske i balkanskoistočne studije). Ovaj institut kao i mr. sci. Marjan Hajnal imaju široko djelovanje i posebno je usmjeren na područja međunarodne politike i gospodarstva, međunarodnih odnosa, savjetovanja državnih institucija, preduzeća, pojedinaca i dr.

Mr. sci. Marjan Hajnal javno kritikuje pseudodiplomatske kontakte Izraela sa Republikom Srpskom. Obzirom da dobro poznaje i jednu i drugu stranu, a kako i nebi. Rođen je u Bosni i Hercegovini (Visoko 1958.), a od 1993. godine živi u Izraelu. On opravdano i dokazano tvrdi da je srpsko – jevrejsko prijateljstvo laž, koja ima mračnu ideološku pozadinu i dodatno kompromituje Izrael.

Ovoj njegovoj tezi ide u prilog i novoizabrani predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnik od glave do pete. Nikolić je srpski vuk (četnik) koji mijenja dlaku ali ne i ćud.

Dajući izjavu Frankfurter Allgemeine Zeitung nakon izborne pobjede, Nikolić je govorio o snovima o „velikoj Srbiji“ jedinstvenoj srpskoj državi na Balkanu koja bi obuhvatila „sve srpske zemlje“. Govorio je o svojoj četničkoj ulogi u ratu, o četničkoj prisegi na Romaniji, branio je i opravdavao četništvo, kao i napad na Vukovar, razaranje Dubrovnika. Za Vukovar je rekao da je to srpski grad i da Hrvati se nemaju što vraćati. A razaranje Dubrovnika je opravdavao rušenjem nekoliko srpski kuća u blizini Dubrovnika.

Svoju ulogu u ratu i srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, opisuje kao dobrovoljačku te dodaje kako ga toga nije nimalo sram. „Dodjeljena mi je titula četničkog vojvode“, naglasio je i dodao kako je bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević 1993. godine četnike optužio za spremanje rušenja vlasti. Tada se četnički pokret i raspao. „Tada sam rekao da kao četnički vojvoda moram uvijek ostati četnik i da ću, ako me netko nekad ponovo pozove, ponovo braniti Srbiju“, poručio je Nikolić. Priznao je kako još ima nedosanjani san o „velikoj Srbiji“ te pojasnio svoj stav oko toga. „Ima snova koje čovjek nikad ne može ispuniti. Ali već odavno vidim da je Hrvatska jedna međunarodno priznata država, da su hrvatske granice na Dunavu i da neće biti daljih promjena granica. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu“, rekao Nikolić. Naglasio je kako ne vjeruje da će se ti snovi ikada više ispuniti. Nikolić je njemačkom novinaru dao do znanja i kako je raskrstio s prijašnjom ideologijom. Još je rekao kako se ne vidi kao zločinac, niti za koga.

U pravu je Nikolić, četnikčki vojvoda ne može biti i zločinac, on je bio samo sanjar. On je sanjao o „velikoj Srbiji“, a dok je on sanjao četnici su bili na frontu da bi mu san bio pretvoren u javu. Sve ratove agresori su (iz)gubili, pa i Srbi i od „velke Srbije“ ostade im ova privremena „mala Srbija“ u kojoj i četnik može biti predsjednik.

„S kim si takav si!“ – stara poslovica koja ima svoje mjesto i među Srbima i Jevrejima (ne)prijateljskim narodima. Srbi, a i Jevreji čuvaju „svoje“ istine o svojim stradanjima, ali njekaju i ne priznaju „tuđe“ istine koje govore o njihovim zločinima.

Istina je spora, ali ipak dođe, mada je i Srbi i Jevreje osakatiše, jer u nju puno svoje laži utkaše. Oni lažu, kada je istina o genocidu u Srebrenici, u Bosni i Hercogovini, pa i u Palestini.

Autor: Mehmed Meša DELIĆ

Izvor: Bosnjaci.net