03.jun.2026
Možda je ovaj tekst trebao biti drugačiji. Možda je mogao biti ljepši, bogatiji i dostojniji čovjeka o kojem je pisan. No, u ovom trenutku ovo su rečenice koje su mi prve pale na pamet.
Otišlo je mnogo velikana u posljednje vrijeme. I onih koje sam lično poznavao, i onih čiji sam rad pratio izdaleka, kojima sam se divio i koje sam iskreno poštovao. Ali takav je vakat – kao da nam posljednjih godina odlaze samo oni najbolji.
Svjestan sam da je smrt uvijek blizu, da nam je stalno negdje za vratom. Ipak, ovakve vijesti me svaki put zateknu nespremnog. Kao da čovjek nikada ne može biti spreman na odlazak ljudi koji su obilježili dio njegovog života, pa makar ih poznavao samo kroz glas, riječi ili ono što su ostavili iza sebe.
Piše: Emir Alić
Imam običaj da tokom pauze za doručak na poslu pustim neki podcast na YouTubeu. Tako je bilo i jutros. Izbor je pao na 36. epizodu treće sezone podcasta „Udvajanje“. Kao i svaki put, vode ga Miloš Jovanović i Edin Avdić, a glavna tema je košarka. No, tu je i mnogo drugih tema, što ovaj podcast čini opuštenim i zanimljivim publici širokog dijapazona.
Odgledao sam nekih jedanaest-dvanaest minuta, a onda pritisnuo „stop“. Vratio sam se poslu, računajući da ću ostatak epizode pogledati navečer.
I tako je dan prolazio.
Negdje poslijepodne pala je i kiša. Pljuštalo je. Pišući neke tekstove, u slušalicama sam na „repeat“ vrtio Balaševića, i to samo jednu pjesmu – „Olivera“. Znam i zašto, i znam tačno u kojem trenutku dana sam dobio inspiraciju da slušam tu predivnu Balaševu numeru. No, neka to ostane jedna predivna, mala, tajna.
Kiša je nastavila padati pa sam se poslije radnog vremena zaputio prema istoku, prema Drini. Bez posebne namjere, tek da ubijem vrijeme i pobijedim dosadu.
Negdje na ulasku u Kozluk na Messenger je stigla poruka. Bila je od Fahre, u našu novinarsku grupu. Na prvu sam pomislio da je riječ o najavi nekog događaja. Međutim, kada sam stao i otvorio poruku, kao da me neko ošamario.
U poruci je bio link vijesti s naslovom: „Preminuo Edin Avdić.“
Onaj Edin Avdić čiji sam podcast jutros počeo gledati i čije sam gledanje planirao završiti večeras.
Rad Edina Avdića pratim još od sezone 2008/09, kada je na OBN-u komentarisao utakmice NBA lige. Sport sam pratio od malih nogu, a tada sam, kao osnovac, počeo ozbiljnije pratiti NBA ligu – što na ovim prostorima znači da se automatski odričete velikog dijela sna.
Nije se spavalo tog proljeća 2009. godine kada su nestvarnu seriju igrali Boston Celticsi i Chicago Bullsi. To su moja prva prava sjećanja na NBA ligu. Već tada mi je za oko, odnosno uho, zapeo Edinov stil komentarisanja i njegovo vrhunsko poznavanje košarke.
Kasnije je prešao na regionalnu scenu i Arenu Sport. Tu se odmah proslavio komentarom finala ABA lige između Cibone i Partizana, čiji je vrhunac bila Kecmanova trojka uz Edinov legendarni uzvik:
„Ideeee!“
Federalna televizija izborila je prava prenosa Eurobasketa 2013. godine, čiji je domaćin bila Slovenija. FTV je tada napravila jedan od najboljih poteza angažujući Edina Avdića za komentatora tog prvenstva.
Naša reprezentacija krenula je s dva poraza, a onda je uslijedilo ono što svi pamtimo. Padale su redom Crna Gora i Makedonija, a zatim je na red došla košarkaška velesila – Litvanija.
Računica je bila jasna: pobjedom od deset ili više poena razlike prolazimo dalje.
Imali smo Litvance na konopcima. Na kraju smo pobijedili, ali nismo izborili taj famozni drugi krug.
Ipak, ta utakmica i to prvenstvo zauvijek će ostati u sjećanju svih koji vole Bosnu i Hercegovinu. Pored bh. košarkaša, tome je u velikoj mjeri doprinio i sam Edin Avdić svojim komentarima.
„Kikanović ide u blok Teletoviću, preuzima Lavrinovič, Teletović… ističe napad… Teletović s parkingaaaaa!“
To ste morali čuti barem jednom u životu.
Ostaće zapisano u analima sportskog novinarstva kao lekcija svim budućim komentatorima kako se komentariše utakmica vlastite reprezentacije.
Bilo je pregršt takvih trenutaka. Jer Edin je znao svoj posao. I volio ga je.
A mnogo je volio košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine i svoju Bosnu i Hercegovinu. To nikada nije krio. Možda mu je u nekim trenucima života i karijere to odmoglo, ali Edo je do posljednjeg daha ostao dosljedan onome što jeste.
Prošlog ljeta dočekali smo da se košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine plasira u, činilo se, nemogući drugi krug Eurobasketa.
Radovali smo se. Plakali smo.
Plakao je i Edin u živom prenosu, radujući se uspjehu svoje zemlje.
Danas mi je posebno drago što smo dočekali taj uspjeh i što je Edin imao priliku izgovoriti rečenicu:
„Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila je Grčku i plasirala se u drugi krug Eurobasketa.“
Nismo ni slutili da će to biti njegov posljednji Eurobasket.
Sjećam se i epizode „Udvajanja“ snimljene dan ili dva nakon smrti Halida Bešlića. Počela je pjesmom „U meni jesen je“. Na Edinu se vidjelo koliko ga je pogodio odlazak velikana.
Sjećam se i jedne nedavne epizode u kojoj se govorilo o igraču koji vaga za koju će reprezentaciju nastupati. Tada je Edin rekao:
„Da me Amerika zove, ja bih opet igrao za Bosnu i Hercegovinu.“
Takav je bio.
Bosanac. Sarajlija.
Volio je KK Bosnu, FK Željezničar, Zabranjeno pušenje, dobre filmove, muziku i dobre ljude.
A i sam je bio dobar čovjek.
O tome svjedoče brojne oproštajne poruke koje su večeras preplavile društvene mreže.
Zaista, košarka na ovim prostorima više nikada neće biti ista.
Edin Avdić je svojom posebnošću mnoge natjerao da zavole taj sport. Ponekad imam osjećaj da bih gledao i najnezanimljiviji zimski sport kada bi ga on komentarisao.
Na našu žalost, Edina više nećemo slušati u direktnim prenosima. Možda ćemo i manje gledati košarku, jer jednostavno neće biti isto.
Novim generacijama komentatora ostaje da uče kako je to radio jedan velikan – s emocijom, znanjem i neizmjernom ljubavlju prema sportu.
Danas je srijeda, 3. juni 2026. godine.
Srijeda kad je otišao Edin Avdić.
Edo, rahmet ti duši i hvala ti što smo rasli uz tvoje komentare, što smo zavoljeli košarku i što smo se zajedno radovali uspjesima reprezentacije.
Neka ti je lahka zemlja bosanska.
4°