Za Kalesija Online piše: Edina Džafić
Srebrenica, grad u istočnom dijelu BiH, sa stanovništvom koje je do prije 18 godina, radeći u modernizovanim fabrikama i baveći se poljoprivrednim djelatnostima, pokušavalo uhvatiti korak sa svijetom.
Srebrenica, grad koji je mogao postati poznat po povoljnom geografskom položaju, bogatstvu srebrenom rudom i po suodnosu između muslimanskog i kršćanskog stanovništva, koji je u većini drugih zemalja bio nezamisliv.
I SREBRENICA, grad koji je POSTAO poznat po svemu drugom osim po dobru. Grad zločina, grad između života i smrti, krvavi pečat dvadesetog vijeka…
Samo tri dana bilo je dovoljno da se počini nezapamćeni zločin nad nevinim bošnjačkim civilnim stanovništvom. Samo toliko vremena bilo je dovoljno za stravičan genocid nad nedužnim ljudima.
11.JULI.1995.god., dan kada za srebreničke majke započinje pakao, kada njeni sinovi, njeni najdraži pupoljci, umjesto da se razviju u prelijepe ruže, ponos majkčn, počinju da „vehnu“. Zajedno sa njima vehnu i srca srebreničkih majki, supruga, kćeri, sestara…..
„Izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, time spriječiti pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici…“ Ovim riječima najvećeg ratnog zločinca Radovana Karadžića započinje smrtna presuda hiljadama nedužnih srebreničana koji su bili krivi samo za jedno…. Bili su muslimani i trn u oku Karadžiću, Mladiću, Miloševiću i drugim srpskim zločincima.
Preko 8000 muškaraca biva ubiveno na najbrutalnije načine u Potočarima 1995. Vezali su ih, klali, strijeljali, i na razne druge načine ubijali i zatim zakopavali na različitim masovnim grobnicama. Ne ostaju pošteđeni ni žene, a ni djeca… Praksa srba oko Srebrenice bila je poznata, silovanje, paljenje žive djece i živih trudnih bošnjačkih žena.
Na sve ove događaje, koji su se dešavali u takozvanoj „zaštićenoj zoni“ snaga UN-a, ostalo se slijepo i gluho. Ta čuvena zaštićena zona bila je sve drugo, osim zaštićena.
Tih kobnih dana oko 15000 ljudi kreće na pohod nazvan „Marš smrti“ u nadi da će da pobijedi u borbi između života i smrti. Ali srpske zamke brzo se zatvaraju, tek oko trećina muslimana, uspijeva se probiti do Nezuka. Deset hiljada njih, većina muškaraca, zauvjek će ostati bez traga u šumama između Srebrenice i Tuzle, odnosno Srebrenice i Kladnja.
Strah, iscrpljenost, nedostatak hrane i oružja, halucinacije uzrokovane napadima od strane srpskih vojnika i mnogo drugih dešavanja postaju razlozima što mnoge srebreničanke danas umjesto da piju kahvu sa svojim muževima, sinovima, očevima, braćom,…. danas piju kahvu samo sa svojom boli. I ovog 11. jula., 17 godine nakon što je Srebrenica postala zemlja krvlju i suzama natopljena, neke od njih će dobiti bar mezar na kome će Fatihu za svoje najdraže moći proučiti.
Na „Marš mira“, poznati pješački pohod, kojem je osnovni cilj odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici i njenoj okolini, i ove godine krenulo je na hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine i iz drugih dijelova svijeta. Naravno, niko od njih neće moći osjetiti čak ni djelić onoga što su preživjeli, ili nisu preživjeli, učesnici „Marša smrti“ te kobne 1995 god. Ali poslužit će jednom, da svi oni vide da ih Srebrenica i Bosna i Hercegovina nije zaboravila i nikad neće zaboraviti. Svaki od njih i dalje živi u našim srcima, u našim mislima, i dovama da se jednog dana sretnemo s njima na najljepšem mjestu, u Džennetu.
„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!“

VIDEO: Daleko je Tuzla