Dr. Arun Gandi, unuk Mahatma Gandija i osnivač ‘M.K.Gandi instituta za nenasilje’, u svom predavanju 9. juna na Univerzitetu u Portoriku, podijelio je sljedeću priču kao primjer ‘nenasilja kod roditeljstva’:

“Imao sa 16 godina i živio sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 30 kilometara izvan Durbana, u središtu šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutrašnjosti zemlje i nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kina.

Jednoga dana me je moj otac zamolio da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija na šta sam ja sa radošću pristao. Budući da sam ionako odlazio u grad gdje bih bio cijeli dan, majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me je zamolio da se pobrinem za neke jednostavne poslove, kao na primjer odvesti auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra rekao mi je, ‘Nađimo se ovdje u 17 sati, i ići ćemo kući zajedno.’

Nakon što sam na brzinu poobavljao sve zadatke otišao sam direktno u najbliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukom filmskom programu u kojemu je glavnu ulogu igrao Džon Vejn da sam izgubio pojam o vremenu. Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto, te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći, bilo je već 18:00 sati.

Zabrinuto me je priupitao, ‘Gdje si do sada?’ Bilo me je sram reći da sam gledao vestern film Džona Vejna te sam odgovorio, ‘Auto nije bilo gotovo, zato sam trebao čekati.’ Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je, ‘Nešto nije bilo ispravno u mom odgoju prema tebi što ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih vidio o čemu se radi, tj. gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačiću 30 kilometara do kuće, te putem razmišljati o tome!’

Tako se je on obukao i obuo cipele te krenuo koračati u smjeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvjetljene, a put uglavnom nepopločan. Nisam ga mogao napustiti te sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući oca kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.

Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu da li bih ja uopšte i naučio svoju lekciju. Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio te bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila juče. To je snaga nenasilja.”

***

“Opraštanje je napuštanje mog prava da te mrzim zbog toga što si me povrijedio.”