Prođe i ovaj, drugi po redu ratni Ramazan, 1414. godine po Hidžri. Ramazan, mjesec nad mjesecima, muslimanski praznik, period duhovnog i duševnog čišćenja Muslimana, svojim dolaskom unese u muslimanske duše istinsku sreću i duševni mir, pomažući Muslimanima da u ovim teškim vremenima polože ispit odricanja, savjesti i izdržljivosti.

Mnogima je Ramazan pomogao da nađu sebe, da bar malo zaborave ratnu stvarnost u kojoj žive, međutim ima i onih koje je Ramazan podsjetiona prijeratne godine koje su proveli kod svojih kuća. Dakako, to su prograni Muslimani, muhadžiri.Mnogi su se sjetili svojih kuća koje su sada izgorjele ili porušene, sjetili su se spremanja iftara i mirisa halve, džamija koje su sada uništene i izbrisane sa lica zemlje u kojima su se molili Bogu i zahvaljivali Mu na svemu što im je pružio.

Gorke li sudbine: od onolikih ljepota do kojekakvih, kolektivnih smještaja, vlažnih i memljivih podruma. Ali, sve će to muslimanski narod izdržati, izdržaće ovo iskušenje koje je pred njega postavljeno.

Prolazim pored parkinga za UNPROFOR. Tu je ko na vašeru. Debeli, glavati stranci, čiji stomaci su puni, izležavaju se i protežu na transporterima. Oko njih gomile djece. Među djecom ima i malih muhadžira. Prepoznaju se oni po odjeći, obući, ponašanju. A glavonje, nadmeni i prepotentni uživajući u nadmoći svog položaja, svojim ponašanjem izazivaju sve veći ponos kod malih nevinih bića. Jedan UNPROFOR-ac jede čokoladu, mami dječije poglede i uzdahe. U njegovoj blizini stoji dječak „star“ možda nekih sedam, osam godina. Obučen je bijedno, nogavice pantalona mu ne dosežu do poderanih plastičnih čizama i pokazuju tamnomodru boju njegovih potkoljenica. Šareni džemper je „izlizan“ na laktovima, a rukavi ne pokrivaju ispucalu kožu dječijih zglobova.

Sigurno je izbjeglica, pomislih. Onaj što jede školadu odlomi komadić i pruži ga dječaku. Dječak odmahnu rukom i zanijeka glavom. Neće. Okrenu se i zagleda se negdje u daljinu, učini mi se da sam vidio suzu u njegovim očima. UNPROFOR-ac se zastiđe, baci onaj komadić i uđe u transporter. Sakri se. Meni bi čudno što dječak odbi čokoladu, iako siguran sam nije odavno vidio ni šećera, a kamoli čokoladu. Priđoh mu i pomilovah ga po kosi. On pogleda u mene. Što ne uze čokoladu?upitah ga: Dječak se zasmija i reče: „Nisam budala. On hoće da se ja omrsim, a ja to ne bih uradio ni za čitavu čokoladu“. Svojim odgovorom me zapanji. Podsjeti me na ranije prolaske istim putem, kad se nije moglo proći od djece. Penjali su se po kamionima, kačali se za retrovizore i visili sa njih, moleći i tražeći hranu, slatkiše od istih onih koji su nam priredili sve ovo što nam se dešava, od kršćana. Od istih onih kršćana koji nas napadaju i koji su istoj toj djeci uskratili sve te slatkiše i sve druge stvari koje čine srećno djetinstvo.

Putem sam razmišljao o sceni koja se maloprije odigra. Mali dječak mi je stalno bio pred očima. Onako mlad, a onako pametan. Posti, a nije dužan. Dječak, a razmije Ramazan. Poštuje, vjeruje u Boga, zna da je Ramazan ispit odricanja mnogih stvari. Svjestan je stvarnosti, okrutne stvarnosti u kojoj se nalazimo. Muslimanska savjest se mijenja, to i najmlađi dokazuju. Poslije ovoga jedno mi je jasno, a to je da će se zasigurno svi muhadžiri vratiti na svoja ognjišta. Opet će se spremati iftari u njihovim domovima. Ponovo će se izgraditi džamije na istim onim mjestima i biće pune kao nekad i sa njihovih minareta čuće se glas mujezina. Siguran sam da će muslimanski narod istrajati na putu pravde i slobode. Vjerujem u to zbog naših boraca koji se hrabro bore za svoj narod, tome se iskreno nadam i želim da svi muhadžiri sljedeći Ramazan dočekaju u svojim kućama. Možda najviše zbog dječaka iz priče.

Zeman 14.03.1994.

Suad Hasanović