Oko milion građana BiH je siromašno, kažu procjene koje su nedavno iznijeli predstavnici humanitarnih organizacija u BiH. Ipak, kvalitet života varira od općine do općine. Tako se najbolje živi u Širokom Brijegu, a najlošiji kvalitet života je u Foči.

U pojedinim općinama najviše se izdvaja za administraciju i njihove plate, dok za siromašne ili zapošljavanje ima malo – ili nikako. Da nije humanitarnih organizacija i narodnih kuhinja, mnogi bi gladovali, dok se na samo sat vožnje dalje živi u blagostanju.

Građani BiH, kako je to pokazalo nedavno istraživanje Centra civilnih inicijativa, zadovoljni su jedino porodicom. Razlike u kvalitetu života u 14 općina u BiH pokazale su koliki je jaz u primanjima, postotku zaposlenih ili cijenama na samo nekoliko kilometara udaljenosti.

„Tako u Foči 72 posto ispitanika ima ukupna primanja domaćinstva ispod 500 maraka, dok je u Širokom Brijegu svega 7,3 posto takvih. Najveći broj ispitanika koji je imao većih poteškoća sastaviti kraj s krajem je na području općina Trebinje, Pale i Foča, a najveću učestalost dugovanja za plaćanje računa domaćinstava u 2011. godini imali su ispitanici na području općine Trebinje, dok je najpovoljnija situacija po oba ova parametra bila u Novom Sarajevu i Širokom Brijegu“, kaže Siniša Bencun iz CCI, prenosi Radio Slobodna Evropa .

Na sat i po vožnje od Širokog Brijega i okoline, koji važi za područje na kome se živi bolje nego u većini zemlje, ljudi jedva preživljavaju. Priča radnika iz jednog jablaničkog preduzeća priča je većine u tom dijelu BiH.

„Ja zaista ne znam šta mi drugo preostaje nego da i jasam postanem kriminalac – jer bar tamo imam tri obroka obezbijeđena. Od majkine penzije ne mogu živjeti, ne mogu dijete školovati“, kaže on.

Tjerani neimaštinom, ka zapadnoj Hercegovini idu ljudi iz svih dijelova zemlje jer bar tamo mogu raditi kao najamni radnici, i to najteže poslove. Većina ih zaradi samo za hranu:

„U Bosni nema ništa. Radio sam u Sarajevu tri godine – zadnja tri mjeseca nije mi plaćeno“, „U Zenici od čekanja nemam šta“, pričaju oni.

Zlatko Hurtić, međunarodni ekspert za razvojnu ekonomiju i tvorac državne razvojne strategije za borbu protiv siromaštva koja nije zaživjela, kaže kako ovi podaci govore ne samo o regionalnoj strukturi kvaliteta života.

„I etnički su mjerena siromaštva i to ukazuje da najveće siromaštvo je na području istočne BiH gdje uglavnom više živi srpsko stanovništvo, dok su najbogatija područja u BiH područja jugouzapadne Hercegovine gdje većinom živi hrvatsko stanovništvo, dok bošnjačko stanovništvo koncentrisano u kantonima u srednjoj Bosni po nivou siromaštva je u sredini“, kazao je Hurtić.

Dok Banja Luka, kao sjedište administracije RS, cvjeta i gdje je život tek malo lošijeg kvaliteta od Širokog Brijega, u Foči, u istom entitetu, je stanje najteže. Dijelom zbog političkih pritisaka, dijelom zbog ranijih sankcija uspostavljenih ovoj općini, a dijelom zbog toga jer je prepuštena sama sebi, bez velikih pogona koji bi omogućili njen razvoj i zaposlili stanovnike.

Da je glomazna administracija najplaćenija u većini općina dobro je poznata priča. Ipak, najviše novca iz budžeta izdvaja se za finansiranje plata i naknada u Doboju, čiji građani nisu zadovoljni ovakvom raspodjelom.

„Sve što uberu u budžetu, treba oni da potroše – i ne znaju sa sirotinju ništa“, „Para nisam dobio od juna mjeseca 2010. godine. Socijalno i penziono mi nije uplaćeno sedam godina“, kažu građani.

Sve više korisnika narodnih kuhinja

Nisu zadovoljni ni političari kojima su sa preko 600 eura paušali smanjeni na oko 450. Iako i ovako drže rekord po mjesečnim primanjima, odbornici smatraju kako zaslužuju više. Odnos prema statusu građana i siromaštva najbolje odslikava primjer odbornika u SO Doboj Srete Đurkovića, koji je kazao:

„Ako bi se dali u pamet i donosili odluke domaćinski, naša plata ne bi bila velika ni da je 1.500 eura – iako je mnogo, mnogo socijalno ugroženih ljudi.“

Dobro se živi u Banjoj Luci i Novom Sarajevu, gdje su pokazatelji kvalitete života na zavidnom nivou. U Sarajevu, par tramvajskih stanica dalje od posmatrane općine, redovi su na obroke iz narodnih kuhinja.

„Samo dobijem ovdje što dođem. Nemam nikakva primanja. Djeca viču: ’Mama, daj da jedem.’ Od šta da im dam?“ „Umro bih od gladi jer nemam od čega da živim“, „Evo nekoliko dana nit ja nit čovjek jedemo”, kažu oni.

Aktivirale su se i humanitarne organizacije, čiji su čelnici vjerovali kako nakon rata neće biti potrebe za njihovim radom, bar ne takvom da od njih ovise životi gladnih, kojih, kako procjenjuju, u BiH ima već milion:

„Nažalost, svaki dan sve više i više građana se obraća za taj jedan obrok koji nekome znači i život.“

Bolje neće biti, smatra Hurtić.

„Ove godine biće izvršeno novo mjerenje siromaštva i mislim da će ono porasti između ostalog i zbog toga što imamo stalni rast cijena hrane i drugih životnih potrepština, dok nemamo rast plata, a ni promjene u budžetskom finansiranju“, ocjenjuje Hurtić.

Pa tako dok cijene rastu kako namirnica tako i komunalija, jaz se produbljuje. U Bijeljini i Tuzli vodu plaćaju skoro tri puta skuplje nego u Zenici, dok u Banjoj Luci i Travniku plaćaju duplo skuplje grijanje nego du drugim dijelovima. Ovo su i najbolji pokazatelji kako su lošom socijalnom politikom u BiH pogođeni svi. Ali i toga da je u BiH na sceni diskriminacija, koja nema veze s entitetskom ili kantonalnom ili nacionalnom  politikom – već politikom uopšte, čiji rad u ovom području opisuje predsjednik humanitarne organizacije Labenevolencija Jakob Finci.

„Rekao bih da smo možda uradili više nego što je država uradila i trebala da uradi. I to, hoćeš-nećeš, me navodi na one stihove pjesnika koji više nije u našim čitankama, a koji je rekao:’Ko uradi malo, a ne može više, puno mu se piše. Ko uradi mnogo, a mogao je više, malo mu se piše’,“ kaže Finci.

RSE