Nije ovo recept za đem, ako tako zvuči. Nije ni priča „Išla baka u šipe i trefila međeda“. Ovo je jedna obična priča o čovjeku, na kojeg se može primjeniti narodna poslovica „Ne livši magarče do zelene trave“.

Tako ti je to. Baksuzluk čisti.

Kad misliš da ne može gore, odeš u Vukovije i vidiš da može. Radost i iščekivanje su vladali godinu dana. Čekao se taj sudbonosni dan, čeka se i dalje. Kad smo kod narodnih poslovica, neko će reći „Ko čeka, taj dočeka“. Tako dođosmo do šipka.

Povjerenje je nestalo, tuga vlada ovih dana. Osjećaj da smo namagarčeni. Platili smo gomilu plastike i par zahrđalih ventila „Made in China“ i radove po principu „Prijeko preče a okolo bliže“. Ostala su obećanja, koja više niko ne uzima za ozbiljno. Sav projekat vodosnabdijevanja Vukovija Donjih je izgleda magla. Sve što je urađeno, urađeno je po principu „Drži vodu, dok majstori odu“.

Na prvo puštanje procurilo je na sve strane. Možda tako treba, jer kaže narod „Koliko para, toliko muzike“. Očaj se osjeća. Kako to pola Vukovija može biti priključeno na vodovod, a drugo pola nema ispravne instalacije? Eto može! Ostaje nam nauk, za ubuduće.

„Čovjek se uči dok je živ“, kaže još jedna narodna poslovica, a narod k'o narod uvijek ima nešto za dodat, pa tako i na ovu posljednju poslovicu „…i opet umre kao budala“…

Piše: Jasmin Hodžić