Kako je svima poznato, na brdovitom Balkanu vlada promjenljiva klima. Na nju utiče geografska širina, nadmorska visina i Milorad Komadić. Nedavno pojavljivanje pomenutog, iznjedrilo je, kako radosne, tako i žalosne ovacije Balkanskog pučanstva. Ovaj samozvani kurator, nakon šesnaest godina apstinencije (to je ono kad odlučiš da ne izlaziš pred kamere) našao se u ručerdama pravde. Jedva.

Iz vijekovnog Balkanskog jajeta iščičile su mnogobrojne endemske životinje. Neke od njih nisu poživile dugo, druge su ipak uspjele da uz pomoć flore i nešto slabije faune, dožive zavidnu cifru na kalendaru života. Jedna od tih vrsta bio je “Slobo”. Slobo je bio miljenik među svojima, jer je još kao mlada vrsta uspio da se zaposli u banci kao bankarski činovnik, gdje je imao jako naporan i cijenjen posao – pritiskao je dugme na onoj mašini za brojanje para, i ukoliko bi bio dobar, kupovao je bureke za teta-direktoricu. Bio je poznat i po jedinstvenim halucinacionim fenomenima izazvanim gledanjem Holivudskih filmova, pa je jednog dana stoički pokucao na olovna vrata rijeke Bosne, u jedinoj želji koju je imao u životu – da pređe na drugu stranu. Priča se da je svojim debelim ručerdama kucao danima, a kad već nikoga nije bilo da mu otvori, Slobo ih je odlučio seljački razvaliti, zaviriti nozdrvama unutra, a potom u Bolta stilu ispariti u nepoznatom pravcu. Slobo je u toj namjeri bio veoma odlučan, a kad Slobo nešto zacrta, to tako i bude. Nakon što je pobio botaniku prevelikom količinom karcinogenih tvari iz nozdrva, pobjegao je, i otrgnuvši se ogromnoj masi ostavio mnoge u “šta bi!?” stanju. Međutim, Slobo je dobro zacrtao, al’ nije znao da oboji, pa su ga ubrzo ulovili na staru – u narodu kod nas jako poznatu – “Hag” foru. Odmah je pristao, kupio zadnji burek, zamrzio cijeli svijet, ugasio svjetlo i zatvorio vrata. Umro je lahkom smrću. Nažalost.

Da je fauna na brdovitom Balkanu jedno od najrazvijenijih prirodnih bogatstava svijeta, svjedoče i mnogi očevici još jedne endemske vrste, u narodnom predanju poznate pod nazivom “Rado”. Rado je nešto hiperaktivnija vrsta i izuzetan je po tome što spada u divlje, a ne domaće životinje. Nakon što su ga neki vidjeli, nastao je mrak, a jedina svjetlost koju su poslije vidjeli bila je ona od velike ogromne lampe iznad psihijatrijskog kreveta. Jerbo, mnogo su se uplašili kad su ga vidjeli (što li, pitam se!?). Razlog tome su, kažu, Radine strašne oči od kojih nikako više ne spavaš, prirodni sintisajzer zubi i brada malo duža od kose (a ova je do peta). Dok je igrao klikera u školskom dvorištu i maštao da postane predsjednik odjeljenske zajednice, Rado nije shvatio da izostaje sa časova Lične higijene, ali mu to niko nije zamjerio, pa je uz podršku mnogih, u svojoj namjeri (kakva god ona bila) zamalo pa uspio. Nekoliko godina kasnije, dok je Rado uživao melanholiju naivnih ljudi, ničim izazvani, pokucali su mu na vrata i zamolili da pristane na staru “Hag” foru. Rekli su mu da tamo imaju dvije sprave stare već više od dvije hiljade godina – češalj i makaze. Rado je odmah pristao, jer je, osim češlja i makaza, čuo da tamo imaju i keksića. A da stvar bude ugodnija, Slobo mu je šapnuo da imaju prostoriju gdje može da se igra advokata. Dugo.

Teško je, međutim, govoriti o svemu iznad, a ne zagrcnuti u riječima na sami spomen još jedne vrste. Ovaj put riječ je o nemani zvanoj “Ratko”, najnemilosrdnijoj od svih. Ratko je bio specifičan po tome što je jedno govorio, a drugo radio. Valjda je razlog tome Krš – teritorija na kojoj se kretao. Krš se sastojao od škrapa, vrtača, sedimentnih stijena i malih mozgova, pa je vjerovatno to otežavalo čitavu situaciju (!?). Da bi se Ratko uhvatio, nije bilo dovoljno samo prodavanje magle i čitanje knjiga od dvadeset kila, već čist razum, čvrsta volja i akrobatska vještina uvlačenja u dupe Evropskoj Uniji (to su one čike što svi sjednu za veliki sto i piju sokove, oni hrabriji naruče rakiju). Zaostala Indijanska plamena na obroncima Balkana kažu da se Ratko hranio parizerom i pivom, i da se, za razliku od drugih životinja, nije kretao na nogama, već na snowboard-u. To je radio da bi zameo tragove. A u okolici ga niko nije smio zvati Ratko, već Milorad Komadić. Kažu da je bio jako pametan jer je svom narodu priredio dosta muslimanskih žrtava. Kažu i to da je bio emigrant, jer se u određenom trenutku našao van granica svoga mozga, i da je baš zbog toga postao samo još jedna osoba u nizu koja je proteklih godina zaustavljala slučajne prolaznike na Balkanu i pitao ih “šta se desilo?” i “otkud ja ovdje?”. Međutim, nedavno, posljednje u nizu Ratkovo skrivanje, privedeno je kraju kada su ga ubijedili na “Hag” foru. Ali Ratko zna da to još uvijek ne znači da je njegova vrsta oslobođena stalnog Ratkovog prisustva na ulicama. Neki ga, naime, još uvijek doživljavaju. Takvi pate od sindroma fantomskog uda. Takve svaki sekund nešto zasvrbi. I oni protegnu ruku da počešu nožni palac, a noge, gle, više nema. Njegovi kažu da je Ratko tvrd orah, pa je, čuvši to, upalio klikere u svojoj ćelavoj glavi, a zatim odmah sjeo u invalidska kolica i postao neuračunljiv. A nije, baš je uračunljiv!? Ono na televiziji je montirano, a očevici lažu. Garant.

I dok se suočavamo sa istrijebljenjem jednih, brojnost nekih drugih endema, međutim, neprekidno raste. Takav je slučaj i sa autohtonom Balkanskom vrstom koju narod ponosno zove “Čovječja ribica”. Nakon što je pronađena, postala je zaštitni znak svih Balkanaca, jer se mnogi poistovjećuju sa istom. Posebno im se sviđa jer su se Slobo, Rado i Ratko rado sretali i dolazili na s(ij)elo kod ove ribice. “Čovječja ribica” dobila je naziv po tome što živi u mraku i ništa ne vidi. I diše na škrge.

Jedva.

Meris Osmanović