Kada bih nekome prije utakmice rekao da bi radije prihvatio remi u Zenici, nego bilo kakvu pobjedu, navukao bih na sebe osudu i paljbu iz svih oruđa.

Za neke bih bio izdajnik, neki bi me tretirali nogometnim analfabetom, a ne bi pomoglo ako sam remi “zagovarao” zbog kladionice. Jer ja dobijam uvijek kad se ne kladim.

Zašto je remi bolji od recimo pobjede 1:0, pa čak i većom razlikom? Odgovor je jednostavan. Da smo u Zenici slavili naš mentalitet ne bi nam dao mira. Nastalo bi opuštanje, već bi se čekirale karte za Francusku, pričalo bi se o slavlju ispred “Vječne vatre”, pravili bi listu poželjnih protivnika u grupi na Evropskom prvenstvu.

I onda šok. Irci bi nas uhvatili na spavanju i tresnuli. U Dablinu bi nas dočekali nabrijani. Ovako je teret na njima.

Oni su sada na svojim “mukama”. Kako god vam zvuči, ali jesu. Irska je u Zenici izborila bod, zamalo i pobijedila bez “pola” tima. I za tri dana Martinu O'Neallu valja sve posložiti. Neke s tribina ubaciti u tim, pojedine glavne iz Zenice možda posadi na klupu. Premda im nula odgovara, a svakom minutom sve su bliže Francuskoj, u današnjem nogometu teško je, skoro nemoguće osmisliti taktiku koja bi u devedeset minuta garantirala nulu. Čak da se irski selektor odluči na takvu strategiju, jedan slobodnjak Miralema Pjanića ili jedan „cug” Edina Džeke može sve promijeniti.

Zmajevima će biti lakše, jer ćemo igrati rasterećenije, na sve ili ništa. I Mehmed Baždarević će imati aduta, Muhameda Bešića. Vjerovatno će startati Haris Medunjanin, još jedan iz Mešine svlačionice, individualac, kadar da jednim potezom preokrene meč, razbije taktiku.

Bh. selektor sigurno, da igra sutra, ne bi istu postavu izveo na teren. Kada bi Meša kojim slučajem, a srećom da to ne radi, pogledao na fejsbuku i na društvenim mrežama vidio šta mu poručuju, spočitavaju, predlažu razni stručnjaci, sigurno bi završio na nekoj klinici.

Selektor nije bezgrešan. Naprimjer, ako su igrači dali sve od sebe, ako su se borili, što se samo po sebi podrazumijeva, onda se negdje zakazalo. Možda je Mešin kolega bolje prostudirao našu igru.

Bilo kako bilo i prije zeničke utakmice znalo se da odluka pada u Dablinu. U drugom poluvremenu dosta toga se može popraviti. Niko od nas “univerzalnih neznalica” ne zna bolje od Meše i njegovog tima, analizirati igru, snimiti naše i protivničke slabe strane. Bilo je propusta, da se ne lažemo.

Za nas problem može nastati ako se neko od glavnih igrača ne oporavi do ponedjeljka. Ima rovitih, ima i povrijeđenih, ali ima i “rezervista” koji će muški “poginuti” u Dablinu.

Dakle, ništa nije izgubljeno. Sve je otvoreno. Igra se drugo poluvrijeme. Jedan gol sve će okrenuti. U prošlosti znali smo iznenaditi u gostima. Čak tri jaka suparnika smo iznenadili, nadigrali; Španiju u Valenciji, Belgiju u Genku i Dansku u Kopenhagenu. Dobro, nisu to bile “majstorice”, ali su pobjede imale težinu.

Razmišljam kako bi Ćiro palio naciju uoči revanša.

“J…t ćemo im nanu naninu. Zgazit ćemo ih – pretpostavljam kako bi Ćiro hrabrio ratnike.

I Safet Sušić bi u svom stilu nešto ništa najavio.

– Treba nam pobjeda za trijumf – zaključio bi Pape.

A, Meša je još vruć, u mikrofon kolegi Velidu Spahi i komentatoru Nerminu Šabiću priznao da sve nije bilo idealno, da su linije padale, a i da idemo u Dablin pokazati drugo, jače, efikasnije lice.

– Obećavam bolju igru – kratko i jasno je poručio Baždarević.

Vjerujem da će Meša nešto smisliti, da će sa Medunjaninom i Bešićem u vezi, napadači dobiti snagu, vjetar u leđa i veći broj pravih lopti. Ne vjerujem da će u Dablinu biti magla – ako je to neko od Zmajeva smatrao hendikepom u Zenici.

Dok pišem ove retke pogled kroz balkonski prozor hotelske sobe 402 “puca” do krajnjeg šesnaesterca. Sve je čisto. Tu se ništa više neda promijeniti.

Magla me brine zbog kolega i prijatelja, Ede, Seme, Edine, Krdže, Nedima, Mlaće, Ramića, Zahira, Dine… I zbog hiljade Fanatikosa, Krajišnika, Zmajeva iz Živinica i Posavine… Njima je magla opasnost.

Oni godinama tako dolaze i odlaze. Do svojih krajnjih destinacija vozeći se pored Krivaje, preko Komara, Karaule, Ivana Sedla, vrtit će film utakmice, ono malo šansi, pravit će svoje sastave i pripremat će teren i priču za svoje gazde i žene kako naći priču za narednu tekmu Zmajeva. Niko ni pomenut neće ulaznice, tj dragocjeni komadić papira, koji je ovih dana na oglasima dostizao cijenu i do stotinu eura. Istok ili zapad svejedno. Njima ništa nije teško ni skupo.

Kad već pišem, moram apelirati, potencirati, naglasiti važnost izgradnje stadiona koji će moći primiti tridesetak hiljada gledalaca. Država se mora pobrinuti i pomoći da se napravi još jedan ili doradi, proširi Koševo ili Bilino polje, kako bi i po tome zaslužili mjesto u Evopi. Ovaj Savez i ekipa dosta čine na promociji države, red je da se i vlast pobrine za pristojan stadion, kakav ima malo bolje stojeći austrijski drugoligaš.

Nemojmo biti tužni. Barem do ponedjeljka se imamo pravo nadati trijumfu. Uostalom, već nakon debakla u Izraelu, većina nas se “pozdravila” s Evropskim prvenstvom. Meša nas je vratio u život. I još drži u igri. I najmanje je kriv što već ne rezerviramo plac na EP u Francuskoj, a najzaslužniji što smo u baražu.

NTV/SportAvaz