Bilo je zadnje vrijeme da ode. Napokon je došao dan odlaska na terapiju. Sumnjao je u sve to i nije vjerovao da mu može pomoći. Zašto trošiti vrijeme i novac??? – govorio je. Njegovi roditelji mu nisu smjeli ništa reći hrabrili su ga da će to sve proći i da izdrži bojeći se toga da će ga tako rano izgubiti. Roditelji su ga ispratili na put. Majka je neutješno plakala, ocu su oči bile pune suza i nije mogao ni riječ progovoriti. Bol mu se vidjela na licu. Bojali su se da je to možda zadnji put da ga vide s obzirom na njegov izgled i stanje.

”Molim vas ne plačite. Sve će biti dobro. ” pokušavao je da ih utješi i osjećao da ga snaga sve više izdaje. Bojao se da će se srušiti tu pred njima i skupljao i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.

“Majko, ako neko bude pitao za mene…. ” počeo je i nije znao kako da nastavi.

“Molim te, ne govori im ništa. Reci da sam na odmoru, da želim malo da vidim svijet. Molim te.”

Nije izdržao, počeo je plakati. U tom momentu je mrzio sebe. Vidjeo je koliko je teško roditeljima da ga gledaju. Otac mu je samo ćutao, nije mogao ni riječi da progovori.

Onda, kao spas u zadnji momenat čuo je poziv da krenu. Više nije bilo povratka. Morao je krenuti. Jako je zagrlio majku i prošaputao joj da je voli. U jednom trenutku učinilo mu se da grli SELMU i osjetio neko olakšanje… Trznuo se i vidjeo da to nije SELMA… Okrenuo se prema ocu i vidjeo da mu suze idu niz obraze. Pružio ruku i otišao…

“Drago naše dijete… čuvaj se molim te. I ako Bog da, vratićeš se ti nama živ i zdrav nazad”- govorili su za njim. Nije mogao više, okrenuo se skršenih ramena plakao i pogledao ih možda zadnji put. I opet je u pozadini vidjeo SELMU kako mu maše uz onaj lijepi i slatki osmijeh…

“Volim vas!” – rekao je još jednom, okrenuo se i otišao.

U putu je razmišljao o svemu… Zašto on, zašto??? Zašto je moralo da se to baš njemu desi??? I zašto nije došla da ga isprati možda na zadnji put… Pokušavao je razmišljati o nekim drugim stvarima, al nije išlo sve se vraćalo samo na jedno…  Čak su i na radiju išle njihove pjesme za pjesmom… Da li je to slučajno ili ne??… Negdje na pola puta kad je malo i bio skrenuo misli  na radio stanici koju je slušao nestalo je signala i potražio je drugu radio stanicu kad ono ide ovako: dobro jutro slušate radio federacije sa vama je jutros SELMA HELAĆ i ide pjesma od Bijelog Dugmeta ”SELMA”… Suze su same krenule a bol u grudima je postala neizdrživa…

Rekao je šoferu da nije dobro i da treba vode, a ovaj ga je zabrinuto pogledao.

“Nije ništa strašno, ne brinite!” – pokušao se osmijehnuti. Pitao se šta bi se desilo da mu pozlije, jos gore, šta da umre tu?

Ne, ja želim da živim. Vrijedi se boriti. Ko zna, možda, ako ozdravim, možda me primi nazad, možda shvati, oprosti… Nije osjetio da mu suze idu niz lice.

Odmah po dolasku u Travnik smestili su ga u hotel i pokazali gdje i kome se treba javiti.

Pokušao je malo odspavati i odmoriti se… Sve bezuspješno. Razmišljao je i u glavi mu se motalo 1000 pitanja zašto… Trznuo ga je ezan sa munare koja je bila preko puta, ustao je i pogledao kroz prozor. I opet po ko zna koji put ponovno je ugledao SELMU kako stoji, maše i zove ga da dođe. Da li je to bio početak ludila ili šta li već???… Okrenuo se uzeo abdest i sišao do džamije da klanja.

Posle ručka je otišao kod hafiza da se upozna sa njim i da krene sa tretmanom. Pomalo bojažljivo i sramno je stigao do njegove kuće i pozvonio na vrata. Očekivao je nekog ili nešto drugačijeg čovjeka, možda i čudnog, a ono izlazi mlad sitan čovjek sa bradicom tako mio i prijatan i imao je osjećaj da ga zna godinama. Na prvi pogled je stekao povjerenje u njega i neku dozu olakšanja.

Uveo ga je u neku omanju prostoriju i upitao: ”Sinko vidim da nisi dobro, hajde da odmah krenemo da ne gubimo vrijeme da ne daj Bože bude kasno.”

Upitao je za ime, datum rođenja i ime majke. Nijemo ga je gledao i pratio šta radi ponekad oborivši glavu kad bi ga hafiz Kemo pogledao kao da se sramio.

Hafiz Kemo posle zapisivanja na neku pločicu zabrinuto ga pogledao i počeo pričati o tegobama i mukama koje je proživljavao zadnjih dvadeset dana kao da je čitavo vrijeme proveo  sa njim. U nevjerici i čudu gledao je hafiza i slušao šta mu priča… ”Sine dragi ovo još nisam vidio da je ovo neko izdržao. Šta ti je bilo spremljeno trebao si davno svisnuti i preseliti na drugi svijet. Organizam je vjerovatno neko vrijeme se uspio nositi dok nije klonuo. I sad dok pričam s tobom osjećam koliki teret i patnju nosiš na sebi i u sebi. Sve ti se ovo desilo na jednom mostu gdje si u zadnje vrijeme često dolazio sa nekom ženskom osobom i prelazio preko njega i osoba iz komšiluka zavidna  na vas dvoje je postavila sihir udaljenja i uništenja. Pogotovo što ispod teče voda a najgori sihir je koji se baci u tekuću vodu, vodu koja otiče. Ili u prevodu da te odnese sa ovog svijeta, da nestaneš. A ovo udaljenje znači da se prekine nešto što ti mnogo znači u životu i do čega ti je stalo.”

U istom prenutku pomislio je samo na jedno…  SELMA… Sve je ovo povezano sa SELMOM. I taj most je odmah prepoznao jer je kraj njene kuće i često su tu stajali kad je vraćao kući. Jedino nije povezao ko bi to mogao biti i sve to postaviti. Neprijatelja dole nije imao ili da se nekom zamjerio ili nekom nešto nažao učinio. SELMA nije sigurno to uradila jer je isuviše dobro poznaje…  KO?? KO?? I taj prekid i sve što se dešava ovih par mjeseci sve je povezano sa ovim. Izbezumljeno i skrušeno je sjedio pred hafizom i pokušavao ga pratiti…

”Ne boj se sinko možemo pomoći uz Allahovu pomoć i spasiti te. Moraš vjerovati. Veliko je ovo iskušenje. Terapija će potrajati al ćemo uspjeti ako Bog da”

Slušajući te hafizove riječi nije znao kako da reaguje dal da se raduje ili da plače… Ako je nekad i sumnjao u sve ovo sad više ne sumnja. Pogotovo ga je iznenadilo kad je pitao hafiza koliko je dužan za terapiju, jer inače za takve stvari drugi uzimaju ogromne pare bilo il’ nebilo fajde od toga, hafiz je samo  rekao ”Sine dragi ne duguješ ti meni ništa i ne želim ništa samo da mi uspijemo i da te riješimo ovih muka i patnji”. A bio je spreman sve što ima dati hafizu samo da mu pomogne i da ga spasi.

Vratio se u sobu umorno i uplašeno posle svega što je čuo. Pokušao je opet porukom se javiti voljenoj osobi i probati još neke stvari razjasniti… Opet bez odgovora…

Noć je pala opet teška bez sna sa puno muke i bola… Neki stari sat u dnu sobe je tako odjekivao, a vrijeme sporo i gotovo nikako prolazilo. Minute su trajale kao vječnost… Imao je osjećaj da ta noć nikad neće završiti …

Hafiz mu je dao upute šta treba da radi i kad da dolazi kod njega jer se to nije moglo raditi svaki dan već samo odabranim danima i kod hafiza nije mogao svako doći ko osjeti neki problem ili se požali na nešto, već samo odabrani …

Odlučio je posvetiti se maksimalno vjeri i nije propuštao nijedan namaz. Pogotovo kad je vidjeo da baš u džamiji preko puta njegove sobe službu obavlja taj mali skromi čovjek kojeg je juče upoznao hafiz Kemal.

Posle prve terapije osjetio je olakšanje i to veliko kao da mu je neko skinuo teret sa prsa i lakše je disao. Nastavio je da se pridržava uputa i svakim danom je osjećao da se polako sve vraća u normalu kao nekad. Ipak postojalo je još nešto što ga je mučilo i lomilo… SELMA… Kako da je ubijedi da se vrati i da ponovno budu zajedno i nastave tamo gdje su stali… Da budu sretni…

 ”Volio je ženu svog života
sada tugu svoju vješto skriva
bezbroj puta vraća se i krene
da opet podje k’ njoj pod prozore njene

Ljubio je njenu kosu plavu
želio da ima zvijezdu sjajnu
sada skriven u sjenci od granja
on se sjeća njenih milovanja

Ove noći jedna žena mirno spava
na jastuku rasuta joj kosa plava
u tišini doma svoga mirnog zdanja
ove noći jedna žena nešto lijepo sanja

Ove noći jedan čovjek nekud luta
na čas misli da je stigo na kraj puta
ove noći jedan čovjek tužno bdije
dok niz lice umorno mu hladna kiša lije”

 Za nepune dvije sedmice dana boravka u Travniku i odrađenih terapija osjetio je olakšanje. Nije više osjećao toliki pritisak. Počeo je pomalo jesti, još uvijek je slabo spavao… Mučilo ga je što se nesjeća ništa nekih dva mjeseca prije gubljenja svijesti. Ta dva mjeseca u kojima se svašta izdešavalo. To ga je jos uvijek progonilo… A SELMA je i dalje bila bolna tema mada to nije htjeo priznati…

U dogovoru sa hafizom odlučili su da se vrati kući i da povremeno i dalje dolazi na terapije.

Brzo je pokupio svoje stvari i nestrpljivo čekao prevoz da krene nazad i da se vrati kući. Osjetio je strah i tremu šta će ako je sretne u gradu. Kako će sve to izdržati…

Ovaj put nije palio radio u autu iz straha da se ne ponovi kao kad je dolazio. Vrtio je telefon u rukama neznajući dali da joj javi da se vraća i da bih volio da se vide… Pisao je poruke pa ih brisao jer nije imao hrabrosti poslati bojeći se njene reakcije. Već dugo vremena je prošlo a ni glasa ni traga od nje.

Stigao je kući gdje su ga dočekali njegovi najbliži. Svi su osjećali olakšanje jer im je dosta bolje izgledao nego kad je kretao, jedino je još bio tužan i zamišljen. Prvo što je upitao sramežljivo da li ga je ko tražio i pitao za njega, potajno se nadajući i aludirajući na SELMU… Opet ga je stigao i još više oneraspoložio negativan odgovor. Veče je proveo sa svojima, al mislima daleko odsutan misleći samo na nju. Gdje je, šta radi, kako je???…

Počinje najteži dio: rehabilitacija. Ne bih se smio uzbuđivati, sikarati niti opterećivati ničim dok još ne smogne snage jer je dosta izgubio na težini i dok se ne vrati na staro.

Sutradan je odlučio izaći malo u grad i prošetati, te kasnije otići na posao da se vidi sa kolegama.

Na izlasku iz dvorišta naletio je neočekivano na SELMU koja je krenula na posao. Samo su se pogledali suznih očiju i kao da je vrijeme stalo… Nije znao ni da li je pošao ili došao ni kud je krenuo. Jedva i sramežljivo su se pozdravili i otišli svako svojim putem. Osjetilo se nešto između…

Vratio se u kuću sjeo i zaplakao… Pa zar opet, kako i zašto…

Odustao je od izlaska u grad jer se bojao ponovnog susreta i boli koju osjeća pa je otišao do firme. Kolege su ga srdačno dočekali i vidjeo je da ima podršku od svih i da im je falio. Bili su se navikli na njega, uvijek je bio tu za njih po bilo kojem pitanju dal privatno il poslovno i bio im je oslonac i stub u svemu… Svima je rado pomagao u teškim trenutcima i sikirao se bez potrebe kad nešto ne bih uspio da riješi, a obećao je. Kroz razgovor sa njima mnogi su bili primjetili promjenu na njemu i da nije bio onaj stari, ali nisu mu zamjerili jer su znali da nosi firmu i da je bio opterećen poslom i maksimalno se zalagao na štetu svog vremena i svog života. Uvijek je takav bio i nikad nije ništa ostavljao započeto, a ne dovršeno.

Malo ga je to ponukalo pa je krišom sa kolegom, a inače starim jaranom i povrh svega prijateljem dogovorio da se nađu na kafi da dobije više informacija o ovome što je čuo.

Kasnije kroz taj razgovor dobio je dosta novih informacija i osjećao je da tone. Bilo ga je pomalo i sramota šta je sve čuo…

Nešto kasnije naletio je na Dinu zajedničku prijateljicu koja je prvo što je rekla i primjetila da nešto nije uredu i da ne izgleda dobro. Otišli su na kafu i ispričao joj sve šta ga je snašlo i zadesilo. Na svaki njen pomen SELME bi se uznemirio i primjetila je da je to bolna tačka i na kraju mu je sve ispričala pošto je bila tu i upoznata je sa svime šta se desavalo između njih. To je bio novi šok za njega… Previše informacija za jedan dan, a ništa dobro… Imao je osjećaj da mu se srušio svijet i da više nema kud… Pozdravili su se i on je još dugo ostao u gradu šetajući izbezumljeno i razmišljajući o svemu šta je čuo. Na momente mu je bilo toliko teško da je čak razmišljao o najgorem, da završi ovaj život pun muke i bola. Pokušavao se kontrolisati ali previše toga se ponovno sručilo na njega i bolilo ga je sve to oko SELME… Nije si mogao oprostiti da joj je to uradio, a bila mu je sve i toliko je volio…

Narednih dana je pokušavao više se kriti po kući i ne izlaziti nigdje jer ga je sve to mučilo i nije želio da svi vide kako pati. A i bojao se novog susreta, jer svaki novi susret je bio bolniji, srce se cijepalo a pomoći nije bilo…