Tog 28 oktobra nakon posla vratio se kući. Nije ništa primjećivao niti osjećao. Posle ručka otišao je na sprat kuće i nešto čeprkao po starim stvarima i sakupljao papire koje je planirao baciti. Sjeća se da je zadnji put pogledao u sat i bilo je 9 sati.

I odjednom mu se zacrnilo pred očima. Probudio se na bolničkom krevetu i vidjeo ”čovjeka u bijelom” iznad sebe koji ga nešto pita. Onako uplašen upitao je tog ”bijelog” čovjeka gdje se nalazi i šta se desilo. Bili su tu sestra, brat, snaha, otac, svi zabrinuti za njega. Rekli su mu da su ga našli u kući bez svijesti i na čudnom mjestu. Nije se sjećao ničega. Govorili su da je neko hlupkao na vrata i da je majka izašla i zatekla ga na dnu stepenica u besvjesnom stanju u čudnom položaju. Vrisnula je i pozvala oca koji ga je izvukao na hodnik te pokušao osvjestiti. Ubrzo su pridošli brat i snaha te pozvali hitnu. Hitna ga je prebacila u dom zdravlja, pokušali ga probuditi ali bez uspjeha. Osoblje hitne ga je poznalo i predložilo da mu jave sestri i da što prije ga prebace u bolnicu i da ga ona dole sačeka, gdje je inače radila kao doktor. Čitavo vrijeme je kao kroz san nekoga dozivao i neko ime spominjao ali nije dolazio sebi. U bolnici su odmah uradili sve osnovne nalaze. Trajalo je to, a on nije dolazio sebi. Uradili su i nalaze na trovanje i opijate sumnjajući da mu nije ko šta poturio. Negdje oko pola dva ujutro došao je sebi. Nije mu bilo jasno šta se desilo, koliko dugo je ležao bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost govorili su mu doktori i njegovi najbliži ali i njima nije baš sve bilo jasno. Tih dana je stvarno imao jako puno posla. I bilo je vrijeme da ode negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze. Osjećao se jako umorno i malaksalo. Najradije bi otišao kući.

Ali, kako da im to objasni? Zbog čega sve odjednom? Nisu željeli da ga uznemiravaju, da se brine bez razloga. Mislili su to je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana. Sam sebe je ubjeđivao da nije ništa strašno. Ostao je u bolnici, nije baš znao za sebe, prošao je mnoge preglede i ništa nije osjećao, nije mogao da govori, njegov glas, nije više mogao da priča. 5 dana je ležao u bonici, sestra je sjedila budna pored njega. Želio je nekog drugog pored sebe, želio je da SELMA sjedi pored njega. Ali SELME nije bilo…

 Donesite mi
pramen njene kose u postelju
ja ništa nemam
osim tu želju posljednju
Da osjetim miris njen na jastuku
ost'o sam je željan u životu

I sad me po tebi poznaju
i sad me za tebe pitaju
na dlanu mi tvoje ime čitaju
zbog tebe živog me sahranjuju

Sad idem tamo
gdje ne živi se od nadanja
umorila se
ova duša od praštanja
Moja zvijezda nije dugo trajala
ti si došla kad se već ugasila

I sad me po tebi poznaju
i sad me za tebe pitaju
na dlanu mi tvoje ime čitaju
zbog tebe živog me sahranjuju

Brišući njegove suze, ljubeći njegove ruke, gledajući u njegove polumrtve oči sestra je molila Boga za njegovim ozdravljenjem. Kroz previše patnje i muke je prolazio i bio je iscrpljen. Sestra je sjedila u njegovoj sobi i čekala bilo kakav znak da mu pomogne i olakša bol koja se vidjela na njemu. Peti dan su ga uz saglasnost doktora poslali kući da u okruženju svojih najbližih probaju ga izvući iz tog stanja. Skupio je svu snagu što je imao, obukao se i krenuo kući. Stanje se nije mijenjalo. Njemu je sve to teško padalo jer su ga takvog gledali i pokušavali mu pomoći na bilo koji način ugađajući mu svaku sitnicu. Ali njemu nije bilo dobro i nije mu bilo ni do čega niti mu se više živjelo. Teško stanje i nije imao ni snage i volje, niti je vidio izlaz… Dojadilo mu je živjeti ovako u patnji i bolu a nije si mogao pomoći.

“Izgledaš nekako čudno. Blijed si.” govorili su mu svi koji su ga sretali kad bi šetao gradom.

“Hvala na komplimentu. Imaš dobar fazon” namigivao je on i prebacivao sve na šalu. “Osjećam se izvrsno.” – govorio bi. ”Radujem se ponovnom susretu i jedva čekam da je vidim” mislio je u sebi.

U sebi je pomislio da treba više sebe ubjediti u to. I da se nada da će moći izdržati svu tu slabost koju osjeća a da niko ništa ne primjeti. Odmor, o tome moram obavezno razgovarati s njom. Trebali bi negdje otići na par dana.

Odlučio je da ide doktoru i uradi sve nalaze i da konačno sazna šta mu je. Želio je da sazna šta se to događa, a s druge strane nije htjeo SELMU da zabrinjava. Trudio se da se sve to tajno obavi, da ona ni bilo ko drugi  ništa ne primjeti.

Krenuo je ujutro kod svog doktora, kojeg je inače dobro poznavao i bili su kućni prijatelji, koji se iznenadio kad ga je vidjeo na vratima, čuo kako se osjeća i šta se događa. Dao mu je gomilu uputnica da uradi nalaze i da otklone sumnju, jer na osnovu prvog pregleda nije mogao konstatovati o kojoj se bolesti radi. Utješio ga je i rekao da ako bilo šta posumnja ili osjeti da odmah dođe ili da ode  u hitnu. Zahvaljujući poznanstvu uspio je ubrzati termine za koje se čekalo i po nekoliko mjeseci. Potrajalo je to čitav dan. Navečer, kad se vratio kući od doktora, jedva je dočekao da legne u krevet. Poslao joj je poruku da je umoran od posla i da će se vidjeti drugi dan. Nije odgovorila … Bila je očito ljuta jer se nije javljao par dana. Poruke su odlazile ali odgovor nije stizao…

Čudno se nešto događalo i nije mu bilo jasno … On ju je poznavao bolje nego što je mislila i osjetio je da se nešto dešava i da nešto nije u redu… Sumnja se nadvila jer nije odgovarala ni na telefonske pozive… Isto veče da li zbog ne javljanja SELME ili bolesti opet mu je pozlilo i ne zovući nikoga otišao je do hitne. Ni sam nije znao kako je otišao. Gušilo ga je, ruke su mu se kočile, sav je trnuo, vrtoglavalo se i šta već ne. Poznali su ga i odmah primili, dali injekciju i uključili infuziju. Osim malo bržeg kucanja srca  ništa drugo nisu otkrili. Ležao je u hodniku izbezumljen, svjestan svega, stidljivo pokušavajući  sakriti se da ga  ne bi ko primjetio, jer je čekaonica bila puna poznatih lica. Ista dva napada imao je i narednih par dana i sve je isto bilo, otprilike u isto vrijeme i to u prvi sumrak ili u akšamsko doba, a doktori i dalje nisu znali do čega je. Narednih dana nastavio je sa skupljanjem nalaza i  pomalo počeo da sumnja u doktore, jer svi su govorili da je sve ok i da su dobri nalazi, a njemu je bilo loše. Počeo je sumnjati da nešto kriju od njega. Nakon par dana posle hrpu poziva i poruka javila se SELMA. Njegovoj sreći nije bilo kraja da joj ponovno čuje glas… Ali sa druge strane hladan, tih  i neprepoznatljiv glas i jedva dogovor da se vide. Nije ni slutio o čemu se radi. Mislio je da je neraspoložena jer ima problema na poslu ili tako nešto. Predložio je da skupa odu na staro mjesto na ono izletište gdje su tako sretni provodili vrijeme. Bez puno riječi u toku vožnje osjetio je da se nešto dešava i da se SELMA udaljila od njega. Nije to bila ona ”stara” SELMA koju je poznavao.

 ”Ako ikad sretnemo se ponovo
pa mi oči i u mraku zaiskre
podsjeti me tad, da si bila ta
što me jednom hladno odbila

Ne daj te da se napijem
mogao bih reći da je volim
neću da tajnu otkrijem
da mi tako fali, srce je jos žali
život bez nje tuga je

Ako ruka prema tebi poleti
ti mi ne daj, slobodno me podsjeti
da sam pogrešan, jer sam bezgriješan
ne može se dobar voljeti”

NASTAVIT ĆE SE …